U Beogradu je 1552. štampana prva knjiga ćirilicom. Ključna osoba u provedbi ovoga pothvata bio je Trojan Gundulić, član dubrovačke kolonije u Beogradu, čija je ličnost do današnjih dana nažalost ostala poprilično zanemarena
Po uobičajenom stavu historiografije i antropologije, izum tiskarskog stroja označio je preduvjet za početak najvećega kulturnog i intelektualnog napretka ljudske civilizacije, podjednako kao i izum pisma više tisuća godina ranije. Godina 1455. kada je Johannes Gutenberg u njemačkom Mainzu okončao rad na tiskanju Biblije u prijevodu svetog Jeronima, prve ovom metodom priređene knjige, predstavlja prekretnicu za povijest čovječanstva, a brzina kojom su ostali prihvatili ovaj izum i započeli s vlastitim tiskarskim izdavaštvom uvelike svjedoči o njihovoj povezanosti s onodobnim svijetom te stupnju vlastitog tehnološkog razvoja. Prva knjiga tiskana na glagoljici na prostoru Hrvatske je bila „Misal po zakonu rimskoga dvora“ s kraja 15. stoljeća, a 1552. godine u Beogradu štampana je prva knjiga ćirilicom. Ključna osoba u provedbi ovoga beogradskog pothvata bio je Trojan Gundulić, član dubrovačke kolonije u Beogradu, čija je ličnost do današnjih dana nažalost ostala poprilično zanemarena.
O ranom životu Trojana Gundulića nije očuvano puno podataka. Ostalo je zabilježeno kako se rodio u Dubrovniku kao sin lokalnog plemenitaša Federika Gundulića, pripadnika jedne od najstarijih dubrovačkih obitelji, no budući da je bio izvanbračno dijete, nastalo kao plod afere njegovog oca sa služavkom Tomušom, nije mogao dobiti titulu plemića čak ni usprkos činjenici da je Federiko Gundulić nad njim priznao očinstvo. Kao godina njegova rođenja obično se navodi 1500., iako taj podatak nije posve pouzdan. U mladosti, u Dubrovniku je izučio zanat brijača, te se njime kraće vrijeme ondje i bavio, no vrlo je brzo u potrazi za boljim financijskim mogućnostima odlučio otići u Beograd. Ondje se nastanio unutar tzv. dubrovačke kolonije, dijela grada na obali Dunava, na današnjem Dorćolu, koji je još od ranog 15. stoljeća djelovao kao snažna i razvijena trgovačka četvrt utemeljena od Dubrovčana koji su se tamo počeli naseljavati u jeku ubrzanog razvoja Beograda pod vlašću despota Stefana Lazarevića, upravo u dijelu grada u kojem se danas nalazi njegov spomenik. Budući da je ovo područje bilo poželjno odredište za sve Dubrovčane u Srbiji, bilo je očekivano da se Trojan Gundulić nastani upravo tamo.
Iako je u početku i ondje radio kao brijač, nedugo po dolasku u Beograd ugledao se na većinu tamošnjih Dubrovčana te se počeo baviti trgovinom, što mu je omogućilo i brzu zaradu veće količine novca. Priskrbivši dovoljno kapitala, Gundulić odlučuje pružiti financijsku potporu za tiskanje knjige, što je u ono vrijeme još uvijek predstavljalo tehnički zahtjevnu kulturnu novost na razini čitave Europe. Najprije je stupio u kontakt s knezom Radišom Dmitrovićem, osnivačem prve tiskare u Beogradu, također smještene unutar dubrovačke kolonije, koji ga je podučavao metodama tiskarstva. Međutim, Dmitrović ubrzo potom umire bez da je ostvario naum o tiskanju knjige, nakon čega Gundulić postaje vlasnik sve njegove tiskarske opreme te seli radnju u svoju kuću, gdje nastavlja posao tamo gdje je Dmitrović stao. Kako bi konačni izgled i opremljenost buduće knjige bili na što višoj razini, Gundulić je započeo intenzivnu suradnju s jeromonahom Mardarijem zbog njegovog velikog iskustva u radu na prepisivanju knjiga, stečenog u radionici u manastiru Mrkšina crkva na zapadu zemlje, u blizini današnjeg Kosjerića.
Njihov je zajednički rad urodio plodom te je 17. augusta 1552. godine otisnuta prva ćirilična knjiga u Beogradu – „Četverojevanđelje“. Njezin tiskar bio je Trojan Gundulić, dok je jeromonah Mardarije djelovao kao redaktor, tehnički urednik, priređivač i korektor. Ova knjiga, ponekad nazivana i „Četveroblagovestije“, otisnuta je na 211 stranica i pripada tzv. knjigama velike osmine, budući da su dimenzije njezinih listova 20×30 centimetara. Njezina slova su ćirilična, a njihov oblik preuzet je iz starih rukopisnih knjiga srpskih manastira zbog čega je vidljiv izravan utjecaj srednjovjekovnog slikarstva poput onog iz manastira Sopoćani. Njezin je sadržaj ukrašen s ukupno osam raskošnih ornamenata, te 392 inicijala okićena stiliziranim listićima i bijelim lozicama, također preuzeta iz manastirskih rukopisa, dok su njezini uglovi i vanjski bridovi urešeni isprepletenim bijelim šarama. Papir na kojem je ova knjiga otisnuta, kao što je vidljivo i iz njegova vodenog žiga, nastao je na prostoru Italije, odakle je putovima dubrovačkih trgovačkih karavana dopremljen u Beograd.
Gundulićevo „Četverojevanđelje“ sadržajno se sastoji od tekstova četiriju kanonskih jevanđelja (Matejevog, Markovog, Lukinog i Jovanovog), te popratnog jevanđelistara. Između ovih cjelina uvezeni su prazni listovi, dok posljednja dva lista sadrže pogovor iz kojeg se mogu iščitati sve informacije o nastanku tiskare i knjige, te o osobama odgovornim za njihov nastanak. Kao takva, ova knjiga predstavlja izvor od neprocjenjive vrijednosti za razumijevanje društvenih prilika u Beogradu sa sredine 16. stoljeća, a osim što je prva, ujedno pripada i u vizualno najatraktivnija ostvarenja rane faze srpskog tiskarstva.
Kao godina smrti Trojana Gundulića obično se navodi 1555., a poznat je podatak da je po njegovoj smrti u prostoru njegove kuće odnosno tiskare pronađena ukupno 121 knjiga. Riječ je o 59 kopija „Četverojevanđelja“, a pored toga još niz mletačkih izdanja, ali i knjige Božidara Vukovića otisnute na ćirilici. Iskustvo nastalo zajedničkim tiskarskim radom nastavio je razvijati Mardarije, koji je godine 1562. i sam osnovao tiskarsku radionicu u sklopu Mrkšine crkve te u njoj samostalno objavio dvije knjige – još jednu ediciju „Četverojevanđelja“, a potom „Triod cvetni“. Nažalost, nakon pet godina djelovanja Mardarijeva je tiskara, baš kao i čitav manastir, razrušen u osmanlijskoj provali, čime je došlo do prekida kontinuiteta prenošenja tiskarskog znanja, a srpskom kulturnom identitetu zadan iznimno težak udarac.
U spomen na Trojana Gundulića, jedna od ulica koja je pripadala nekadašnjoj dubrovačkoj koloniji danas nosi njegovo ime – Gundulićev venac, iako se nerijetko pogrešno pretpostavlja kako je ona ime dobila po književniku Ivanu Gunduliću
U spomen na Trojana Gundulića, jedna od ulica koja je pripadala nekadašnjoj dubrovačkoj koloniji danas nosi njegovo ime – Gundulićev venac, iako se nerijetko pogrešno pretpostavlja kako je ona ime dobila po književniku Ivanu Gunduliću. Usto, potrebno je spomenuti i kako u znak sjećanja na djelovanje Dubrovčana u Beogradu, a koje se pokazalo kao iznimno bitno za razvoj trgovine i kulture ovoga grada u srednjem vijeku, jedna druga ulica u blizini Gundulićeva venca nosi ime Dubrovačka.
