Zašto Srbija mora vratiti vojni rok

0
751

Ljuban Karan

Ponovno uvođenje redovnog služenja vojnog roka nije dilema nego imperativ, jer navodno „zamrzavanje” redovnog služenja bilo je jedna od najvećih prevara srpskog naroda

Zapadni agresori najpre nisu mogli da shvate, a zatim nisu mogli da prihvate, da su Treća armija i njen Prištinski korpus uspeli da sačuvaju glavninu ljudstva i teškog naoružanja u uslovima besomučnih dejstava iz vazduha i kopnenog napada šiptarskih i NATO snaga na prostor KiM. Bilo je jasno da, i pored neuporedive nadmoći, nisu porazili srpsku vojsku, ali zaključili su još nešto – da ta vojska predstavlja latentnu opasnost za njihove interese na Balkanu. Zato što su oni duboko zadirali ne samo u vitalne nacionalne interese Srbije nego i u njenu celovitost. Zbog toga „zamrzavanje“ redovnog služenja vojnog roka treba prepoznati kao perfidni plan i podli mehanizam da se uništi ono što nisu uspeli uništiti vojnom agresijom.

Pokušavali su, i na kraju uspeli, da na čelo Srbije dovedu političku garnituru koja će njihove planove destrukcije vojne moći i odbrambene sposobnosti Srbije prihvatiti kao svoje, i realizovati ih u praksi upravo onako kako je njima odgovaralo. Pod lažnom parolom da „Srbija nema neprijatelja“ i da joj treba „mala, dobro naoružana i efikasna profesionalna vojska“, 2011. godine krenuli su u „projekat“ kojim su Vojsci Srbije naneti daleko veći gubici nego prilikom agresije. Na primer, vojska je sa 400 bataljona spala na 100, a sa 1.029 tenkova na 239. U stvari, plan im je bio da naprave malu, slabo naoružanu, neopremljenu, nemotivisanu, i potpuno neefikasnu vojsku, i u tome su uspeli.

Suština prevare krila se u terminu „zamrzavanje“ (redovnog služenja vojnog roka). Sve je prikazano kao nekakav eksperiment od koga se svakog trenutka može odustati, a svima koji su u tome videli opasnost po Srbiju zatvarali su usta pričom da „služenje vojnog roka nije ukinuto nego samo zamrznuto“. Čudnim preformacijama pretvarali su brigade u bataljone (brigada ima četiri do šest bataljona), a neke su jednostavno ugasili. Tako su stvorili ogromne viškove teškog i lakog naoružanja za koje su zaključili da ga „nije rentabilno“ konzervirati i čuvati nego ga treba uništiti. Tako je veštački stvoren i višak oficirskog kadra, koji su grubo počistili iz vojske. A prvi na udaru bili su oni koji su branili Srbiju „od onih koji će nam doneti blagostanje“.

Nakon oružja i kadrova smišljeno je uništena i infrastruktura koja omogućava redovno služenje vojnog roka. Kasarne i drugi vojni objekti potpuno su uništeni neodržavanjem, nečuvanjem, nebrigom i prodajom, tako da svako vraćanje na normalnu situaciju zahteva ogromna ulaganja koja opljačkana i ekonomski oslabljena Srbija nije imala. Namerno je pravljena vojska koja ne može da odbrani Srbiju, nego da služi za potrebe NATO-a, kao uvek dostupna rezerva vojnika i starešina za prljave vojne misije po svetu. Znalo se da će vreme potpuno onemogućiti popunu ratnih jedinica rezervnim sastavom. Dobrovoljno služenje vojnog roka samo je zamaglilo perfidno razvojničavanje Srbije.

Da Vas podsetimo:  „Moda in“, a sendvič žilav i tvrd

Revitalizacija vojske

Stanje u kome je aktuelna vlast zatekla Vojsku Srbije može opisati jedna reč – katastrofalno. Odluka da se najpre na visok nivo opremljenosti i uvežbanosti dovede ono što smo jedino imali – profesionalna vojska – bilo je logično. Ratni sastav figurirao je samo na papiru, i nakon mobilizacije trebalo bi mnogo truda da se on dovede na prihvatljiv nivo za operativnu upotrebu.

Revitalizaciju je trebalo početi od nule, i zato je plan koji su postavili (i realizovali) predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tadašnji ministar odbrane Aleksandar Vulin bio veoma hrabar, kako po obimu kupovine savremene opreme i naoružanja, tako i po dinamici. Uspešna vojnotehnička saradnja s Rusijom, kroz skupe donacije i kupovinu modernih borbenih sistema, rešila je najteže probleme oporavaka RV i PVO, i osnažila kopnenu vojsku jačanjem oklopno-mehanizovanih formacija.

Pripadnici PVO Vojske Srbije ispred ruskih sistema S-400 i Pancir S-1 tokom vojne vežbe „Slovenski štit 2019“ (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)

Opremanje savremenim borbenim sistemima pratila je vrhunska uvežbanost jedinica. Mnogo toga je urađeno i po pitanju standarda vojnika, podoficira i oficira kroz povećanje ličnih primanja i izgradnju stanova. Naše najbolje specijalne jedinice, kao što su 72. specijalna i 63. padobranska brigada, vraćene su u pravu formaciju. Ponovo su potencirane prave društvene vrednosti kao što su hrabrost, patriotizam i spremnost za odbranu zemlje, vrednosti koje su godinama unazad zanemarivane i ismevane, a sve to zajedno podiglo je borbeni moral na zavidan nivo ne samo u vojsci nego i kod civilnog dela društva.

Naša profesionalna vojska je kroz obučenost i uvežbanost pokazala da se isplati svaki dinar ulaganja, podvrgnuta je najtežem obliku provere kroz vežbu „Sadejstvo 2020“ i položila je ispit (sadejstvo je nešto na čemu padaju i najsavremenije vojske sveta jer se dešava da u dinamici bitke, kada su u pitanju pokret i vatra, neko pogreši i dođe do stradanja od „prijateljske vatre“). Bila bi velika greška sada tu profesionalnu vojsku ukinuti. Ona treba da ostane kao najoperativniji i najubojitiji deo neke buduće vojske, koja podrazumeva profesionalni i regrutni sastav. Uostalom, većina vojno najsnažnijih država bira upravo takav, kombinovani model.

Društveni dijalog

Inicijativa za vraćanje redovnog služenja vojnog roka jača i u državama EU koje su takav model odavno odbacile. Zašto bi ta inicijativa bila sporna za Srbiju, koja sama brine o svojoj bezbednosti i zato mora imati jaku i modernu vojsku? Profesionalna vojska je skupa, a omogućava delimičnu popunu samo u mirnodopskoj, a ne i u ratnoj formaciji. Iako vrhunski naoružana i obučena, ona može zaustaviti samo prvi udar agresije neprijatelja, ali ne može dobiti rat. Trebalo bi da omogući mobilizaciju rezervnog sastava i popunu ratnih jedinica, a koga mi to možemo mobilisati kada se rezervni sastav godinama topio i uskoro ga neće biti. Moderni ratovi su toliko dinamični i orijentisani na dejstva iz vazduha da neka isforsirana masovna obuka regruta na početku rata nije moguća. Posledice uvođenja u borbu neobučenih regruta ne treba objašnjavati, gine ih i deset puta više od obučenih vojnika, a o nekim efikasnim odbrambenim ili napadnim operacijama s takvim sastavom nema ni govora.

Da Vas podsetimo:  Zalud nebo rasparate- Gospod dečje kolo vodi

Oni koji su Srbiju razoružali i razvojničili spremaju se za najavljeni društveni dijalog kako bi bar pravili pometnju i ometali jačanje srpske vojske, ako već ne mogu nastaviti tamo gde su stali. Spremaju „stručna“ objašnjenja da će se budući ratovi voditi dronovima i zato ne treba zamajavati mladiće i obučavati rezervni sastav. Ponudiće drugačija rešenja za bezbednost Srbije, da težište odbrane treba prebaciti na polje diplomatije a ne „zveckati oružjem“. Imaju oni mnogo takvih „bisera“, ali im ne treba dozvoliti da ponovo vrše destrukciju odbrambene moći Srbije.

Zašto bismo otvarali društveni dijalog o odmrzavanju redovnog služenja vojnog roka, ako dijaloga nije bilo kada je zamrznuto? Sve to treba tretirati kao propao eksperiment o kome ne treba raspravljati. Ako obavezni vojni rok imaju Finska, Švedska, Norveška, Danska, Austrija, Švajcarska, Litvanija, Estonija, Rusija, Ukrajina, Belorusija, Grčka, Turska, Kipar…, a niko od njih nije ni približno izložen pritiscima i pretnjama kao Srbija, onda treba odbaciti sve dileme. Ako su Švajcarci na tri referenduma odbili da ukinu redovno služenja vojnog roka, iz toga treba nešto zaključiti.

Pripadnici Vojske Srbije tokom vojne vežbe Zapadnog vojnog okruga Ruske Federacije 2019. godine (Foto: printscreen)

Jaka i obučena vojska je potrebna i u miru. U ovo vreme brzih klimatskih promena koje izazivaju povećan obim prirodnih katastrofa, i u vreme borbe s pandemijom, svima postaje jasno da nam jaka i mobilna vojska treba jer je osposobljena da urgentno pomogne, da spasava živote i umanjuje patnje ljudi. I naša mala profesionalna vojska pružila je, i pruža, ogromnu pomoć ugroženim građanima, a sigurno možemo očekivati da će te mogućnosti biti daleko veće kada nam bude osposobljen veći deo vojno sposobnog stanovništva.

Pitanje obuke

Postoje u našem društvu i oni koji drugačije gledaju na vojnu obuku srpskih mladića, ne iz zle namere nego imaju drugačiju ideju. Oni smatraju da se vojna obuka može kvalitetno obaviti na fakultetima ili već negde, bez redovnog služenja vojnog roka. Međutim, mnoge značajne faktore koji utiču na borbenu sposobnost većih formacija oni uopšte ne uzimaju u obzir. Usredsredili su se na neke početne stvari i smatraju da je dovoljno naučiti mladiće da upotrebe lično naoružanje, da nauče da gađaju i osposobe se za pojedine specijalnosti. To, naravno, nije ni približno dovoljno.

Potrebno je da se svaki regrut-vojnik uklopi u kolektivni život svog voda, da uvežba svoje mesto i ulogu u odeljenju, vodu, četi u odbrani i napadu, kretanje na bojištu, brzo pronalaženje prirodnih zaklona, da nauči da sluša, pravilno tumači i izvršava komande, kako da nastupa u napadu, kako da se povlači a da to ne preraste u paniku i rasulo, i mnoge druge stvari. Različite specijalnosti imaju različitu obuku, neki će naučiti šta je to vatrena priprema i kako izgleda vatrena podrška, drugi kako da prate oklopne jedinice u borbi, treći će biti specijalci i padobranci i tako redom, do predviđene popune rezervom svih ratnih jedinica. To se na fakultetima i u kabinetskim uslovima ne može postići, nego samo kroz redovno služenje vojnog roka. Jer nije stvar u tome da treba naučiti nego sve to i uvežbati.

Da Vas podsetimo:  ŠTO JE VAŽNIJA DRUŠTVENA ULOGA, VEĆA SU I OČEKIVANJA OD NJENOG IMAOCA...

Postoji još jedna veoma važna vrsta obuke koja čuva ili upropašćava živote vojnika i doprinosi pobedi ili porazu u borbi, a koju mnogi u svojim razmišljanima zanemaruju i jednostavno je ne vide – obuka komandnog kadra i štabova. Uvek treba imati u vidu da komandovanje nije nauka nego veština, i zato se mora redovno uvežbavati i trenirati. Pravo uvežbavanje i prava provera sposobnosti komandira, komandanata i štabova je objektivna samo ako se odvija u što je moguće bliže nekoj stvarnoj ratnoj situaciji.

Imaćemo mnogo više uvežbanih štabova i oficira koji su osposobljeni da istog časa uspešno „uskoče“ u svaki štab. To čuva ljudstvo i donosi pobede u ratu, a ne samo obučenost vojnika pojedinačno. Krupnim vojnim formacijama može da komanduje samo onaj oficir koji je decenijama sticao i usavršavao veštinu komandovanja. Nikada više ne sme da operativnim jedinicama komanduje neko ko nema iskustva u komandovanju, jer se dešavalo da nam stranci čak za načelnika Generalštaba namerno nametnu oficire koji u svojoj vojnoj karijeri nisu komandovali jedinicom većom od voda ili čete.

Model služenja

Zato vredi raspravljati samo o modelu redovnog služenja vojnog roka, a ne o tome da li je to potrebno. Vredi raspravljati jer njega ne diktiraju samo potrebe, nego i drugi faktori, pre svega stanje infrastrukture, mogućnost opremanja i naoružavanja rezervnog sastava i finansijske mogućnosti Srbije u ovom trenutku. Dobro je što naš državni i vojni vrh o tom pitanju nemaju dileme, već uveliko razmišljaju o vremenskom periodu služenja vojnog roka.

Generalštab se zalaže da to bude šest do osam meseci, a Ministarstvo odbrane, koje mora razmišljati i o finansijskim mogućnostima (orijentacioni proračun troškova je od 50 do 100 milijardi dinara godišnje), predlaže period od tri do četiri meseca. Znači, realno bi u aktuelnim mogućnostima bilo negde od četiri do šest meseci, ali period u prvo vreme i nije toliko bitan.

Pripadnici Vojske Srbije prilikom dejstava tokom taktičke vežbe sa bojevim gađanjem „Zajednički udar 2020“ (Foto: printscreen)

Bitno je da se uspostavi sistem koji se kasnije, u skladu s optimalnim potrebama i finansijskim mogućnostima, može produžavati ili skraćivati. Dužina služenja vojnog roka odrediće i nivo obučenosti i uvežbanosti vojnika, i brojno stanje operativne vojske koja u svakom trenutku stoji na braniku otadžbine. Tako, na primer, Grčka sada produžava vreme služenja vojnog roka sa devet na 12 meseci, jer se oseća ugroženom od Turske. Naravno da će joj to povećati i brojno stanje vojnika i kvalitet odbrane.

Kao što je rečeno, za Srbiju je u ovom trenutku najbolji kombinovani model, koji uključuje profesionalni i regrutni sastav. On će biti najbolja garancija bezbednosti Srbije i najsnažniji faktor odvraćanja od agresije.

Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime