Heroji i tutumraci martovskih mitova

2
1512
Foto: srbist/rs.sputnik.com

Slobodan Milošević i Zoran Đinđić su među najvažnijim Srbima postkomunističke epohe, a istočno od Drine možda i dva najvažnija. Živjeli su jedan protiv drugog, jedan agent raspada Jugoslavije unutar okvira globalnih geopolitičkih prestrojavanja, drugi agent tranzicije u nove globalne tokove koji su se nametali. Nisu bili puki protivnici; Đinđić je odigrao glavnu ulogu u rušenju Miloševićeve vlasti i njegovom isporučivanju Haškom tribunalu. Može se reći da su se tu negdje njihove istorijske uloge dramatično obrnule.

Još istoričari nisu, a zadugo i neće, imati dovoljno podataka i volje da objektivno analiziraju Slobu i Zorana, njihov uticaj na život Srba danas, njihov odgovor na istorijske prilike i odgovornost za njih.

Slobo je nadživio Zorana, ali pozitivni mit o Zoranu zasad dominira nad negativnim stavovima o njemu, bar u sferi javnih odnosa u Srbiji, dok je u Slobinom slučaju obratno.

Milošević je jednom dijelu Srba neopravdano heroj, drugom neopravdano “balkanski kasapin,“ a i jedni i drugi ostrašćeno odbijaju da pri analizi Slobinog lika i djela uzmu u obzir sve njegove političke manifestacije. Slobo je branio interese prekodrinskih Srba, ali na loš, kratkovid i uskogrud način. Umjesto granice bliže Kupi, udario je granicu na Drini, iako je ostavljao utisak da se u jednom periodu zalaže za ujedinjeno Srpstvo. Nije smatrao za shodno da poboljša srpske izglede u očuvanju Kosova i Metohije, i, što je još teže oprostivo, Crne Gore.

Nije riješio nijedno otvoreno pitanje srpskog opstanka i napretka, a dozvolio je rasplamsavanje svih.

Dozvolio je i stranim i domaćim tajnim službama da izrove i miniraju svaki napredan i nezavisan pokret među Srbima, da diktiraju dinamiku političkih odnosa i da u ime održavanja njihove kontrole nad društvom žrtvuju nacionalne interese. Dozvolio je srpskim bankarima da opljačkaju srpski narod. Dozvolio je uskom krugu privredno-političkih parazita da otuđe srpska nacionalna dobra na ekonomski neopravdan i dugoročno poguban način. Doveo je Srbiju u poziciju da joj privreda bude razorena od strane imperijalne sile, jer nije imao strategiju odbrane nacionalnih interesa usklađenu globalnoj geopolitičkoj tranziciji. Čak se nije potrudio ni da odredi jasne nacionalne interese. Nije jasno da li je nastupao kao Srbin ili kao Jugosloven. Sve je podredio opstanku na vlasti, vezujući nacionalnu politiku za taj jedinstveni motiv. Kad je pao s vlasti, i pogotovo kad je isporučen Hagu, postao je heroj srpske borbe protiv sjeverno-atlantskog imperijalizma.

Neopravdano je optužen za raspirivanje nacionalne mržnje i podsticanje sukoba. Komunistički oportunista kao on očigledno da nije mogao imati dovoljno nacionalne svijesti da definiše nacionalistički program. Pored živih Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, zlonamjerno je kačiti Slobi epitet raspirivača nacionalne mržnje. Koliko se borio protiv imperijalizma, a koliko mu je tom borbom išao na ruku, to mora biti ostavljeno sudu istorije da odluči.

Sa Zoranom se dešava nešto slično; o pokojniku sve najbolje s jedne strane tribina, sve najgore s druge. Ona kritična, manje ostrašćena masa ne može svojim sudom ni prodrijeti kroz halabuku sa simboličnih “sjevera“ i “juga.“ A taj sud nije toliko različit od onog donesenog Miloševiću.

Đinđić je bio energičan i harizmatičan, i kao i Slobo, spreman da zabode nož u leđa svakom ko mu stoji na putu i svakoga da izmanipuliše u svom interesu. U domaćoj stranačkoj politici, to jest. Retorika mu je bila progresivna, iako najčešće neosjetljiva na potrebe i shvatanja većine naroda, ali je, kao i Slobo, okružio sebe skupinama parazita i ništarija koje su inače kratkoročno korisne radi učvršćivanja vlasti, a dugoročne koristi od njih niko sem njih samih ne može imati. Ono što ekonomski nisu uništile ni Slobine horde stečajnih upravnika, ni bankari, ni sankcije, raskomadale su reformističke snage kojima je to omogućio uglavnom Đinđićev dolazak na vlast Petog oktobra. Danas Srbija nema svoje privredne kapacitete, a privatizacija započeta pod Slobom, a rasplamsana poslije Petog oktobra je glavni uzrok tome. Da li je Đinđić pokazao namjere da po kraćem postupku rješava pitanje okupacije Kosova ili ne, teško je zaključiti na osnovu nekoliko novinskih intervjua. Crna Gora je u periodu njegove vladavine Srbijom načinila najkrupnije korake ka nezavisnosti. Ako je tokom Slobine vladavine utrt put potčinjavanju Srbije trošenjem narodne i državne snage, te slabljenjem mehanizama i volje za odbranom, Zoranova era je uklonila sve prepreke kolonizaciji i pustila vuke među jaganjce.

Da Vas podsetimo:  Čekajući Vučićev plan za Kosovo

Pošto se politička kultura na čijem su vrhu bili Milošević i Đinđić, svaki u svoje vrijeme, pokazala tako pogubnom, pitanje je koliko su oni kao pojedinci bili iznad moralnog blata u kojem su se valjali njihovi saradnici. U najmanju ruku, vođa snosi potpunu odgovornost za prestupe i zlodjela svojih podređenih i saradnika.S kim si, takav si, kaže srpski narod. A narod nikad nije vjerovao Đinđiću, što pokazuju i izborni rezultati. Njegova Demokratska stranka je daleko više dobiti imala od mrtvog nego od živog Zorana. Što se tiče Miloševića, o njegovoj podršci u narodu koji generalno voli da staje uz samodršce teško je govoriti na osnovu izbornih rezultata kad se zna kako je Slobo brojao glasačke listiće.

Ako je istina da su Đinđića ubili kriminogeni ostaci elitnih oružanih snaga režima koji je svrgnuo, on im je i dao prostora da postanu to što su postali. Ako su ga ubile zapadne tajne službe u ime unutrašnjih podjela interesnih sfera, one su ga i dovele na vlast, njihovim je parama gradio otpor Miloševiću, njihovim je zastavama mahao i njihovim kasetnim bombama se radovao. Na kraju, Đinđić je učinio katastrofalnu grešku isporučujući Miloševića i to poslije neuspjeha domaćih tužilaštava u nalaženju dokaza protiv njega. Dao je Miloševiću priliku da se iskupi, a pokopao svoje šanse da bude favorit čitave Srbije, a ne samo Druge.

Sudbina je udesila da su obojica “pali“ početkom marta, tačnije 11. i 12. marta, sa razmakom od tri godine, te da se njihov istorijski dvoboj, prenesen na njihove sljedbenike, obnavlja svake godine, ovih dana. Slobu je najvažniji dio njegovih vatrenih pristalica napustio radi vlasti i evropskog puta, drugim riječima, radi lične koristi. Obožavati Slobu “balkanskog kasapina,“ kako ga nazvaše srpski neprijatelji, a što objeručke prihvati tzv. Druga Srbija, nije u trendu, čak je i protivno trendu i nije preporučljivo, te najveći dio onih koji mu nekad iskazivaše divljenje ga se danas grozi. Na drugoj strani, Zoranovom “vizijom“ se kite mnogi koji su imali priliku da je iznesu, takvu u kakvu navodno vjeruju, ali svjesno i odlučno nisu, kao i mnogi iz dežurnih klubova obožavalaca svake vlasti pomoću koje bi muzli društvo, počevši od Slobine, dakle bande tutumraka i preletača.

Da Vas podsetimo:  Dečak šest godina u komi, država slepa

Slobo i Zoran jesu bili suprotstavljeni, i tabori na koje se njihovi simpatizeri dijele su jedino uspjeli da razlike između njih naglase i izoštre, bez i najmanje namjere da objektivno sagledaju prilike, prepreke, uspjehe i promašaje jednog i drugog. A Srbija, 13 godina poslije Slobinog pada i 10 godina poslije Zoranovog, je proizvod kontinuiteta političke kulture koju je Milošević uspostavio, a Đinđić podstakao i dao joj krila, uključujući u tu kulturu baš ovako zaslijepljene tabore simpatizera. Politička kultura razuzdane, skorojevićke, sitnošićardžijske postkomunističke elite kojoj su obojica dali dovoljno prostora da se razmaše do tačke na kojoj joj oni i takvi kao oni nisu više ni bitni ni potrebni danas dovršava izjedanje posljednjih iole zdravih tkiva srpskog društva i države. Djeca jugoslovenskih komunista, vaspitana u parazitskom duhu, nenavikla da vole otadžbinu, zajednicu, da je grade i podupiru, nikad nisu napustili vrhove srpske političke zajednice, prelijećući iz jedne vladajuće garniture u drugu, ne budući vezani ideologijama, krstareći mutnom vodom političke moći, manifestovane kroz službe, stranke, političke klike, otvoreno i prikriveno zločinačke udruge…

Milošević je imao istorijsku priliku da pročisti srpsko društvo od vaški, poltrona, parazita i tutumraka, ali kako se od njega, oženjenog u komunističku elitu i to jednom baš simboličnom predstavnicom sveg zla koje su jugoslovenstvo i komunizam nanijeli srpstvu, moglo očekivati da sebi ispod nogu tepih čupa? Iako bivši komunista, deklarisani socijalista, a kasnije primoran da prkosi sa haške inkvizicijske klupe kao anti-globalista, Milošević je tokom boravka na vlasti sve vrijeme imao jednu ideološku crtu kojoj su bile podređene sve druge osobenosti njegove vladavine: vlastoljublje. Đinđić je uzvraćao Miloševićevom vlastoljublju ličnom ambicijom koja se, uzimajući u obzir sve aspekte njegovih dugogodišnjih nasrtaja na poluge vlasti, može opet svesti na jedno: takođe vlastoljublje.

I Zoran je imao istorijsku priliku da pokrene srpsko društvo u pozitivnom pravcu, ali je samo uspio u djelimičnoj preraspodjeli i pretumbavanju političke i privredne moći i, otvarajući zemlju za pljačku širih razmjera, omogućio da Murta smjenjuje Kurtu na poslovičnom konju zvanom Srbija, koji je nastavio da skapava pod obojicom. Čak se većina najperfidnijih pljačkaša srpskog nacionalnog bogatstva koje je Slobina škola iznjedrila odlično snašla u Zoranovoj “demokratizovanoj“ postavci. Ima i pokazatelja da su se Petim oktobrom jednim dijelom na vlast vratili oni ili djeca onih koje je Slobo razagnao na Osmoj sjednici. A možda Zoran nije ni mogao izvršiti značajne promjene jer Srbija nije imala nekomunističkog kadra sposobnog i spremnog za prekid sa tradicijom parazitiranja. Sve u svemu, pljačka Srbije iznutra i spolja, a najčešće spregom unutrašnjih i spoljašnjih grabljivaca, je Petim oktobrom intenzivirana jer su spoljašnji grabljivci dugogodišnjim finansiranjem anti-Miloševićevskih snaga kupili ulaznicu za utakmicu sa novounaprijeđenim domaćim šićardžijama. Utakmica još traje, a rezultat je sve manje Srbije.

Da Vas podsetimo:  Rađanje kaste

O bilo kakvoj Zoranovoj “viziji“ ne može biti ozbiljnog govora, jer se političar u opoziciji može cijeniti po “viziji,“ a onaj na vlasti mora isključivo po djelima. A ako konac – ili u ovom slučaju posljedica – djelo krasi, ni Zoranovo ni Slobino djelo nije donijelo radost srpskom narodu kao političkoj zajednici i razlike među njima nisu toliko drastične u pogledu pogubnosti njihovog djelovanja na vlasti. Neka je Zoran proveo na vlasti četiri puta manje vremena nego Slobo; upoređivanje efekata vladavine može da se uskladi u razmjeri sa vremenom provedenim na vlasti. Neka je i Đinđić zatekao državu kakvu je zatekao; preuzeo je odgovornost da je popravi i njegov učinak se mora mjeriti unutar tog konteksta.

Printskrin: Tviter

Na kraju, mora se priznati da su i Milošević i Đinđić imali naspram sebe jednu imperijalističku politiku i agresivnu kolonizatorsku ideju kojoj se ni bolji od njih ne bi lako oduprli. (Naravno, pretpostavljamo da su i jedan i drugi bar mislili da djeluju u interesu Srbije čak i kad su primali novac iz imperijalnih izvora.) Ta politika satire i narode koji joj se prepuste i one koji joj pruže otpor. Ona voli da osvaja i milom i silom. Njoj su dragi i takvi kao Slobo, koji joj daju izgovor da razara, i takvi kao Đinđić, koji okrenu ploču pa je puste da pomete ono što je razorila, da opljačka nerazoreno i da nameće uslove oporavka.

Zato se o tekovinama vladavine Miloševića i Đinđića mora raspravljati isključivo sagledavajući njihov učinak kroz prizmu dugoročnih potreba i interesa Srbije i srpskog naroda, te posljedica pojedinih njihovih stavova i odluka.

Vođa mora imati viziju, i imali su je, bar retorički, i Zoran i Slobodan, ali njena kakvoća se mjeri praktičnim efektima, a ne odjekom izgovorenog. Praktični efekti djelovanja ove dvojice se vide danas bolje nego juče, i čak i ako se za neke negativne efekte mogu okriviti oni koji su došli poslije njih, mora se podvući da prethodni omogućava uzdizanje potonjeg, uspjesima ili greškama. Politička kultura koju je izgradio Milošević, podstakao Đinđić, a koju niko poslije njih nije pokušao promijeniti razara srpski nacionalni duh i srozava srpsko društvo daleko više nego bombe sjeverno-atlantske imperije i šiptarsko otimanje Kosova i Metohije.

I ove godine, kao i svakog marta od Slobine smrti 2006., srpski narod se stavlja pred lažnu dvojbu, žureći da zauzme stranu u sveopštoj pljuvačini. Izdajnički Zoran i herojski Slobo, ili zločinački Slobo i Zoran vizionar, birajte vašu kolonu. Kao i većina drugih srpskih dvojbi, i ova je lažna, dizajnirana da oštro podijeli narod i skrene mu pažnju sa suštine. A kad se Srbi počnu baviti suštinom, onda će im se sami ukazati odgovori i rješenja, a to je za kolonizatore Srbije i njihove domaće sluge krajnje opasno, ne smije se dozvoliti, te se lažne dvojbe tipa “Slobo ili Zoran“ moraju neprestano nametati i bučna rasprava o njima iznova podstrekivati.

(Izvorno objavljeno na blogu Kamen zemlje Srbije, 13. marta, 2013. godine. Nijedna riječ nije morala biti izmijenjena za potrebe iste teme pet godina kasnije. Ista je priča, ista je i Srbija.)

V. Ivković

srbist.com

2 KOMENTARA

  1. Od sumanutog komuniste Miloševića se nije moglo ništa bolje očekivati.Što se tiče Đinđića,imao je viziju da nešta promeni na bolje,to se ne može osporiti.Zašto nije uspeo,i za to postoji objašnjenje.Prvo je hteo da podeli Kosovo,kao zadnju opciju,da se ne bi bavili tim faktičkim stanjem,posle 1974 kada je tito sa svojim komunistima poklonio Kosovo arnautima.Nakon toga je na tv Mladenovac na pitanje gde su opljačkane Srpske pare,rekao da su to dobro sakrili ali će ih pustiti da ih donesu u zemlju i da im tražio poreklo,e tad su rešili da ga definitivno ubiju.Da bi se objasnilo ko je ko u ovom haosu,prvo se mora pogledati sajt KRVAVA KOMUNISTIČKA ISTORIJA,pa onda izjava prvog titovog ministra policije popa Vlada Zečevića,GDE SU VELIKE PARE,TU SMO MI UDBAŠI.Pa na onda o pljačkanju države NEDELJNI EKSPRES,profesor Pušara objašnjava decu komunista i kako je tito naredio da se iz države iznese deset milijardi dolara pa su sa tim parama počeli izvlačiti preostale pare iz države,a nakon toga do danas pokupovali sve firme koje su predhodno njihovi direktori uništili.Eto tu je odgovor,gde se danas nalazi Srbija i što se prazni.Iza svega su oni,deca titovih komunista.

    • Do kada će ameri dolaziti s ucenama u zemlju Srbiju kao sada Mičel s naredbom o osnivanju vojske Kosova??? Do kada će ljiga i slinavac koji vodi ovu zemlju puzati pred amerima eu i vatikanom najvećim neprijateljima Srbije i Srba. Kako nazvati njih koji su nam oteli Kosovo i Metohiju, kako nazvati njih koji su Srbiju zagadili na 1.000 godina osiromašenim uranijumom? Kako nazvati njih koji nas uništavaju harp-om, raznim realijitima gde truju decu i mlade. Kako nazvati njih koji su podržali i planirali genocid nad Srbima u privremeno okupiranoj Republici Srpskoj Krajini i Hrvatskoj i pomogli hrvatima u proterivanju Srba s vekovnih ognjšta. Kako nazvati tu gamad koja posle toga tvrdi kako su Srbi izgubili pravo na Kosovo zbog lošeg ponašanje prema šiftarima a hrvati nisu izgubili pravo na Krajiinu unatoč genocidu i proterivanju Srba??? Onda pohvali Mičel lakoverne Srbe kako smo u svim ratovima na strani antifašista i kako smo uvek na strani pobednika??? Hej Mičel jel to vi ameri nas Srbe i dalje ponizujte pa šta mi imamo od našeg poštenja? Vi čvrsto stojite uz Hrvatsku koji su pak uvek gubitnici i na strani fašista i fašizma i vi i vatikan i eu i dan danas ćutite na bujanje fašizma u Hrvatskoj? Šiftari su etnički počistili Kosovo od Srba a radili su to sve vreme pod hrvatom josipom brozom najvećim zločincom nad Srbima uz pomoć naivnih srpskih generala. Naivni i glupi Srbi ni danas ne svaćaju da je broz maksimalno razorio Srbiju i priredio secesiju. Dok u svojoj Hrvatskoj Srbima nije dao autonomiju nad sada privremeno okupiranoj Republici Srpskoj Krajini nego to zamaglio konstitutivnošću Srba u Hrvatskoj koju je Tuđman opet uz pomoć amera, vatikana i eu olako poništio. Ti isti vučkovi prijatelji ne dozvole da imamo srpsku vojsku nego vojsku Srbije da ne vređamo manjine. Ali u isto vreme Hrvatskoj je to dozvoljeno imaju hrvatsku vojsku i briga ih za osećanja manjina. Ovaj naš ljigavac i njegovi sluge samo ponavlja kako on niša ne sme, šta bi bilo kad bi on, kako bi to bilo kad bi on tako itd. Pa kad bi ti postao pravi čovek a šta nisi nego ljiga i puzavac možda bi te tvoji „ prijatelji „ tada poštivali ko Kolindu, Tačija, Orića, Gotovinu i ostale koje poštuju jer imaju stav makar i nacistički ali ga imaju. Da ne govorimo gde si ti u odnosu na gospodina Orbana koji se sam suprostavio celoj eu u kojoj Mađarska jeste a Srbija nije ali ti si ljigavo podanički kao i uvek primio preko 15.000 izbeglica dok je jedna Hrvatska koju cene primila ispod 500. Ti ćeš ako ostaneš na vlasti potpuno opustošiti i uništiti Srbiju a lako je moguće da s tobom izgubimo i državnost i opstanak. Pogledaj si idiote formulaciju Hrvatska je država Hrvata i ostalih koji su samo nacionalne manjine??? A Srbija nije država no zemlja svih njenih građana a najmanje Srba. Hrvati bez problema uz pomoć lobija koji drma Srbijom kupuju naše njive i tvornice dok Srbi to u Hrvatskoj ne mogu ni u ludilu. Pogledajte šta smo postali kolonija za opasni otpad kojim se truju naše reke, pitka voda i tlo, dok se Hrvatska čisti od tog smeća.Poniženi smo gore od bilo koje naj zaostalije zemlje sveta i ne vidi se kraj daljnjim poniženjima ako narod ne ustane. Delite ovu istinu po svim portalima, fejsu, instagramu i gde god stignete.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime