Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (8)

0
340
Foto: pixabay.com

LISTA GOROPADNIH MUČITELJA IZ SASTAVA POLICIJSKIH SNAGA

Najgori policajci, koji su u to vrijeme bili raspo ređeni po smjenama kao logorski stražari, bili su:

Ivan Nosić, visok i snažan policajac, malo duže kovrdžave kose i piskavog glasa, što je odudaralo od nje gove konstrukcije. Mislim da je nešto studirao, ili je već završio. Nemilosrdno je rasturao logoraše, naro čito u prvim danima. U toku ispitivanja logoraša zada vao je teške udarce kao pomoć bezbjednjacima u iznuđi vanju izjave. Kada je prilikom moga ispitivanja saznao da mi je umro otac, stalno me posle nagonio da pjevam njemu omiljene ustaške pjesme, i to da ja započinjem pjesmu. To nije hrišćanski. Bio je nemilosrdan i krvoločan, neu moljiv a zdušan u širenju ustaške propagande.
Nedo Matić, karatista, mislim da je nosilac crnog pojasa, nabijen, osrednjeg rasta i hladnog pogleda. Uda rao je podmuklo, primjenjujući karate zahvate koje do ta da nigdje nije mogao isprobati. U rukama je uvijek imao kratku bujelu palicu. Koliko je mrzio Srbe, nije trebalo vagati, jer je mrzio i Hrvate koji mu nisu bili po volji. Isto je tretirao i svoga zeta koji je izbjegao iz Mostara i izbjegavao vojnu obavezu i ekstremstvo kao što je kod njega. Logoraši će njegove udarce dugo pamtiti. Direkt no je odgovoran za smrt Nedjeljka Milutinovića i Ne da Zelena koji su od njegovih i Salkanovićevih udaraca podlegli.
Stipe, kome nisam zapamtio prezime, visoki dugo kosi policajac, bijaše među najekstremnijim u logoru. Tukao je neumorno i neumoljivo. U noćnim smjenama je dovodio svoje kompanjone iz kafana da se iživljavaju nad nemoćnim logorašima. I u vrijeme kada je bilo zabranjeno ulaziti trećim licima u logor, on ih je puštao kri jući i zagovarao makljažu. Neki stražari su poštovali propise i u njihovoj smjeni bi vladao red i mir, a kada je Stipe na smjeni, to bi bio praznik za pritvorene njihove prestupnike. Stipe bi ih noću puštao iz svojih ćelija, a oni bi orgijali do zore tukući logoraše i opet čeka jući njegovu smjenu. U toku njegovog dežurstva logoraši nisu imali mira ni minutu. Naslađivao se time da logo rašu zada što nezgodniji udarac, uživajući u mučenju od pomrčine do rujne zore. Logoraši su ili udarani, ili ostatak vremena provodili na nogama pjevajući, mjauka jući, revajući, lajući… – sve po njegovoj naredbi.

Da Vas podsetimo:  Godišnjica pogibije heroja našeg neba: Ko je bio major Zoran Radosavljević?

Boban, čije ime takođe ne znam, nije visok ali je po širok. I on je u to vrijeme nosio malo dužu kosu kao i većina policajaca iz toga kraja. Izgleda da su zadržali frizure iz mode sedamdesetih godina. I Boban je veliki ekstremista i nacionalista. Tukao je stalno i naređi vao drugima da tuku, naročito u prvim danima. Brani slav Kanlić je, mislim, od njega dobio nadimak „general“ i on mu je naređivao da tuče i šamara ostale logoraše. Po njegovoj naredbi sam i ja bio „čašćen“ za rođendan, kao i za ostale tuče. Iako mu ne znam ime, prezime mu go vori da je iz „poznate“ hrvatske porodice.

Ante Šunjić je plavokos, skoro riđ, sa izražajnim očima. Rat ga je zatekao u Sarajevu, u školi za unutrašnje poslove na Grbavici. Stalno je bio u društvu Nede Ma tića, pa se i ponašao kao on.

Mate Begić, crnokosi policajac sa kreštavim glasom. Kosa mu je prava i začešljana u stranu kao kod Hitlera. Mučenje i ponižavanje logoraša mu je bila duševna hrana. Tukao je bezosjećajno, maltretirao i ponižavao neopisi vo. Noću bi svi logoraši prepoznavali njegov kreštavi glas koji je bio vrlo specifičan u odnosu na druge boje glasova. Na mene se okomio od onog trenutka kada je pri likom moga ispitivanja saznao da sam kapetan po činu. Iz jutra, čim svane, izvodio bi me da čistim dvorište. To je radio uvijek kada je on na smjeni da bi me ponizio cinič no me prozivajući po činu. A poniženje je bilo ogromno, jer sam morao hodati četvoronoške i ustima sakupljati pikavce. Naređivao je da sve moram pokupiti u usta a što ne može stati u usta da gutam. U prošlom, komunističkom sistemu, obraćanje drugoj osobi je bilo sa „druže“, a sada je „gospodine“. On je cvjetao kada mu to kažem i po nekoliko puta me je nagonio da mu se na taj način obraćam. Ako bi izjutra prisustvovao podjeli doručka, kada ja dođem na red da primim čaj i drugo što bi još bilo, on bi sipao, ili bi naređivao onome ko to radi, samo par kapi čaja. Dok ja nagnem porciju u usta, na jeziku bi osjetio samo kap čaja. Redovno me je prozivao da čistim klozet, iznosim smeće, perem suđe… Izvodio me je na gradsku česmu preko puta logora, pored koje su prolazili mještani. Odmah bi se okupili, prilazili i pojavljuju se kandidati za tuču, čak i za skalpiranje. Mate se sklonio ukraj i samo posma trao divljačka ponašanja i iživljavanja, odobravajući i ohrabrujući postupke srbomrzaca. Svi okupljeni su bili veoma mladi i nije bilo starijih od tridesetak godina, a tako su zadojeni mržnjom.

Da Vas podsetimo:  Makarije Sokolović: Patrijarh koji je obnovio Pećku patrijaršiju i ujedinio ceo srpski narod

Krešo Mihaljević, jedan od policajaca i straža ra u logoru koga su prozvali Čupo. I on je jedno vrije me nosio dužu kosu, a pošto mu je ona žuta i kovrdžava, izgledao je kao praško. Drznik je bio majmunske face, a i pameti. Vjerovatno i nema neko stručno obrazovanje i mislim da je živio samo sa majkom u nekom naselju kod Ljubuškog. Imao je plantažu jabuka. Nije problem obra zovanja i mjesta življenja, nego je problem u ljudskosti. Nepismeni seljaci koji žive u zabačenim selima su naj poštenije, najduhovnije i najljudskije osobe. Problem je u tome što je „čupo“ dobio funkciju da vlada nad nemoć nim i obespravljenim ljudima. On se zamišljao silom i vladarom, a mi smo za njega bili potlačena raja. Komotno se za njega može reći da je priglup i nevaspitan, a ta kvi su za nas najgori. Više je uživao u oslovljavanju sa „gospodine“ od samog Mate Begića, vjerujući da je došlo vrijeme da i on postane gospodin. Kao i ostali, volio je popiti, pa kada na smjenu dođe u pripitom stanju, mržnja se povećava, pa batine i tortyra postaju nepodnošljive.

Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“

* U narednih par nedelja objavljivaćemo u nastavcima delove knjige autora Draga Damjanca „Bio sam Hrvatski zatočenik – Crna Lora“ u kojoj su njegova Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita. Redakcija portala koreni.rs  moli čitaoce ovih potresnih tekstova o stradanjima i mučenjima srpskih zatvorenika u Hrvatskoj (ne samo u Lori) da za te zločine ne opužuje ceo hrvatski narod. Za one koje snose krivice za te zločine u vašim komentarima trebate napisati činjenice i istinu, bez uvredljivih i fašističkih konotacija za ceo hrvatski narod, koje nećemo odobravati. Ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, ni albanski, ni bilo koji narod u celini nije činio zločine prema drugima, ali odgovorne među njima treba osuditi i uvek pred sve narode u Evropi i svetu izneti istinu…

Prethodni delovi:

Da Vas podsetimo:  Slobodan Milošević, čovek koji je spojio vekove

1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…
2. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)
3. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (3)
4. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (4)
5. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (5)
6. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (6)
7. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (7)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime