Gojkovići podižu iz pepela djedovinu nadomak Gacka

0
49
foto:glassrpske.com

Zaklinjući se jedno drugom na vjernost, pred Bogom, u Hramu Svetog cara Lazara u Pridvorici, Ljiljana Gojković i izabranik njenog srca, po porijeklu Francuz, Žulijan Blasko, po krštenju Lazar, ljubavlju su ispisali novu stranicu istorije u stradalničkom selu nadomak Gacka za koje kažu da je živa rana koja ne može da zaraste.

Ne bi ova priča, niti ovo vjenčanje bili toliko posebni, da istorija ovog sela Boračke doline nije krvlju ispisana. Na Božić 1942. godine ustaše i muslimani, komšije, pa čak i kumovi, pobili su sve stanovnike koji su se toga dana zatekli u Pridvorici, njih blizu 200, ne štedeći ni tek rođenu djecu. Od toga dana u ovom selu ne živi niko. Pridvorica je, kažu, selo koga nema. Možda je i bilo tako decenijama.

Obnovom hrama, koji bi uskoro trebalo da postane manastir, život je ponovo isklijao iz ruševina i krvlju natopljenih ognjišta.

Pokolj u Pridvorici preživjeli su samo oni koji toga dana nisu bili u selu, njih četvorica, Milinko Gojković, njegov brat od strica Đuro, te Blagoje i Mitar Adžić.

Uprkos muci i nedaćama koje su ih zadesile, kroz njihove potomke nastavila je da živi Pridvorica.

foto:glassrpske.com

Milinkovi potomci danas iz pepela dižu djedovinu, a jedan od njih je i njegova unuka Ljiljana koja priča da već 17 godina živi u Francuskoj. Suprug i ona su se pred matičarem vjenčali tamo prije tri godine, baš na dan kada smo je pozvali da njihovu životnu priču ispričaju za “Glas” bila im je godišnjica braka.

– Pokojni otac nam je uvijek pričao o Pridvorici, da ne zaboravimo, da Pridvorica kroz nas živi, da vaskrsne. Drugačije nije moglo biti. Naša najveća i najdublja želja bila je da se ovdje vjenčamo i da tu krstimo našu Julijanu. Hvala Bogu jer sam našla muža koji me podržava i koji se uvijek interesovao za naš narod, za sve što smo preživjeli. Ponosan je jer se krstio. Srećni smo jer imamo jedno drugo. Moj Žulijan je danas Lazar – kazuje Ljiljana, ponosna jer očev zavjet nije izdala, srećna jer je sa najmilijima tu na mjestu odakle je sve počelo.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili osvešćivanje Albanaca

Najveća strahota Gojkovićima i njihovim rođacima, prijateljima i komšijama, dogodila se na Božić, a sa druge strane na dan Hristovog rođenja i nova radost u njihovoj porodici je rođena, a to je Ljiljana.

– Tata mi je pričao da su nakon pokolja Gojkovići prestali da spremaju velika slavlja za Božić sve dok se nisam ja rodila na isti datum. Previše je simbolike u svemu tome i nekako se potvrđuje da za sve u životu postoji neki razlog. Kada nakon toliko decenija mi svi zajedno stojimo tu u Pridvorici, to je najbolji način da naše selo vaskrsne – rekla je Ljiljana, ne skrivajući emocije.

Ljiljanin suprug je 20 godina proveo u specijalnim vojnim snagama, inače je profesionalni instruktor padobranstva, a ona je profesionalni trener sporta, bavila se karateom, a već godinama radi kao privatni trener. Zajedno koračaju kroz život, savladavajući i francuski i srpski jezik, dijeleći radost i čuvajući bolnu istoriju njenoga kraja, koji je sada na neki način postao i njegov zavičaj.

foto:glassrpske.com

Ispričala nam je da su na njihovo crkveno vjenčanje u gatačko selo stigli i muževi roditelji iz Francuske i još nekoliko prijatelja sa kojima je podijelila istoriju ovoga kraja.

– Oduševljeni su prirodnim ljepotama Gacka i naše Pridvorice. Kada smo došli u hram, svi smo zastali i ispričala sam im kako je u krvavom pohodu cijelo naše selo zbrisano s lica zemlje. Shvatili su tu snagu koja mene gura da učinim koliko mogu sa svojom porodicom da se to nikada ne zaboravi i da opet udahnemo život našem pradjedovskom ognjištu – ispričala je ponosna Gačanka.

Ljiljanin brat Srbo Gojković ispričao je za “Glas” da je njegov djed Milinko preživio igrom slučaja jer je na Božić 1942. godine bio u Sarajevu.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili kulminacija terora

– Stekao je potomstvo, petoro djece. Sve do 2009. godine selo je bilo bukvalno mrtvo. Tada je počela obnova hrama Svetog cara Lazara, gdje smo se svi zajedno sa ocem Nenadom krstili – ispričao je Srbo.

Iako u njihovom selu danas ne živi niko, Gojkovići ljubavlju i požrtvovanjem nastoje da otrgnu od zaborava i korova i djedovo ognjište i zemlju koja je njihove pretke hranila.

– Đed poslije pokolja nikada više nije kročio u Pridvoricu, slabije je i pričao o svemu tome, jer tamo je mučki ubijeno 48 naših Gojkovića. Zemlja je pripala opštini i mi sada pokušavamo da povratimo bar dio, da tamo sagradimo brvnaru da i naša djeca znaju odakle smo potekli – kazuje Srbo.

Iako je sve zaraslo u korov, nakon osam decenija još se tamo naziru i međe i ognjišta.

Srbo, koji uz sestru Ljiljanu ima još dva brata, Milinka i Ostoju, ne krije ponos i radost jer su se njegova sestra i zet na vječnu ljubav pred Bogom jedno drugom zakleli baš tu na mjestu najvećeg stradanja njihovih predaka, u Pridvorici.

– Emocije su nas preplavile, ne znam šta da vam kažem, i srećni smo i ponosni, srce mi je puno. Crkva je sagrađena 1935. godine nema preciznih podataka da li je uopšte do 1942. godine u hramu bilo vjenčanja – rekao je Srbo, naglasivši da je život ipak pobijedio smrt u Pridvorici.

Okupljanje

Kada ova priča ugleda svjetlost dana na stranicama “Glasa Srpske”, Ljiljana, Žulijan i njihova Julijana biće na putu za francuski grad Tarb. U zavičaj će ponovo, kazala je Ljiljana, za nekoliko mjeseci, da sa familijom proslave Božić i krsnu slavu Svetog Ignjatija Bogonosca.

Piše: Milijana Latinović

Da Vas podsetimo:  Tаnаsković: Potočаrski tаbuti otеrаli srpskе fotogrаfiје – doklе tаko?

izvor:https://katera.news/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime