Ne postoji srpska tržišno-poslovna kultura izvan brendiranja nečega kao srpskog. Dakle: uzaludno je i besmisleno očekivati da će se srpske firme ponašati srpski, čak ni iz obzirnosti prema svojim mušterijama
© Ajdin Kamber / Rusty Elliott – stock.adobe.com
Urbane sadržaje jedne sredine odavno ne opisuju (samo) institucije „kulture“ (tj. institucije u kojima se, estetski, metafizički ili etički traži smisao postojanja). Sa krahom svake ideologije 19. vijeka ubranitet jednog naselja opisuje prepletenost nekadašnjih „institucija kulture“ i savremenih institucija potrošačkog društva.
Tako bi se, recimo, pejzaž urbanosti gradića u kome živim mogao opisati ovako, polazeći od kulture vječitog ka „kulturi“ trenutnog: tri crkve, dva (državna) fakulteta, dva trga, tri papirnice-knjižare (jedna se skoro zatvorila), jedan (aktivan) kulturni centar, više kladionica (uskoro se otvaraju još dvije), pet apoteka, četiri banke.
Iako živimo u Republici Srpskoj, na bankomatima ovdje teško da ćete naći opciju „srpski“. Uglavnom se ime jezika sakriva iza opcija „lokalni“. Pojedini multimilijarderi-vlasnici banaka zadužili su svoj narod podizanjem pravoslavne crkve, pa ipak ćete uzalud opciju „srpski“ tražiti na njihovim bankomatima, kao i ćirilicu na bilo kom materijalu koji vam banka daje ili izdaje.
Ako se raspitate zašto je tako, dobićete „praktičan“ odgovor: teško je programirati bankomat samo za filijale u Srpskoj, pa „neka ovako“, jer banka ima namjeru da se širi u Federaciji BiH (već se proširila). Doduše, banka ima namjeru da se proširi i „na tržište Srbije“, pa joj ćirilica neće ni zatrebati dok ne dođe u Makedoniju ili Bugarsku.
„Skandala“ u Sarajevu
Uostalom, kome je do prisustva ćirilice i srpskog identiteta na polju tržišta i „brendiranja“, uvijek može da kupi „Srpsko pivo“. Za divno čudo, ovo pivo, koje krase grb Nemanjića i citat (pogrešno) pripisivan Stefanu Nemanji, proizvodi neka teško ustanovljiva pivara iz Austrije (na samoj limenci piše samo „proizvedeno u EU“).
Užasi postmoderne, reklo bi se. O tome kako smo došli tu gdje jesmo – u užase postmoderne – moglo bi se naširoko. No poenta je jednostavna: ne postoji srpska tržišno-poslovna kultura izvan brendiranja nečega kao srpskog. Dakle: uzaludno je i besmisleno očekivati da će se srpske firme ponašati srpski, čak ni iz obzirnosti prema svojim mušterijama (banke koje posluju u Srpskoj i FBiH uglavnom nađu vremena i volje da na svojim bankomatima omoguće jezičku opciju nazvanu po nekom od novouspostavljenih političkih imena srpskog jezika).
Smješno je zato bilo gledati čitavu ujdurmu oko „skandala“ na Sarajevskom filmskom festivalu (SFF) kada se, u tipičnoj četničkoj zasjedi koju je izvela crna trojka u sastavu MTS – Radoš Bajić – svemoćna obavještajna zajednica Srbije pojavilo nekoliko kadrova „Heroja Halijarda“. Uzbudili su se čaršijski duhovi, čak je gradonačelnica Karić zatražila ostavke zbog takve filmske sačekuše, prave su se ruke svim mogućim sredstvima za izbjeljivanje: organizatori prebacili na sponzora (Mobilnu telefoniju Velike Srbije), sponzor ukazao da je sve prikazao i pokazao, Radoš Bajić se čudio zašto ljudi koji ne mogu da prevale pridjev „srpska“ u imenu „Republika Srpska“ uopšte ne žele da vide film u kome se pojavljuju bradati Srbi u šajkačama.
Okamovom oštricom bi se kao najbliža rekonstrukcija dogođenog nametala sljedeća: MTS, koji u Srpskoj i Crnoj Gori posluje kao „Mtel“ (da ovo „s“ ne bi otkrivalo velikosrpske ambicije) dao je novac SFF nadajući se da će tako da umilostivi nekoga od našeg muslimanskog svijeta da kupi njihovu karticu. Organizatori, intuitivno ili osvješćeno naviknuti na to da savremeni Srbi prestaju da budu Srbi kada žele da budu „poslovni ljudi“, uzeli su novac i trejlere filmova za koje je MTS ili Mtel dao novac.
Tamo se nalazilo i nekoliko kadrova Bajićevog filma koji nigdje ne bi trebalo da bude sporan: za srpske rodoljube riječ je o filmu koji ispravlja bulajićevsku viziju četničkog pokreta; za strane filmadžije izabrana je priča u kojoj je prikazano kako smo spašavali saveznike koji su nas, doduše, već tada ponekad zasipali bombama (doduše, bez osiromašenog uranijuma). Uostalom, nisu li u pitanju pripadnici Jugoslovenske vojske u Otadžbini? Kada bi se slušali argumenti, možda se situacija u Sarajevu mogla umiriti podsjećanjem na muslimanske učesnike u četničkom pokretu.
Mržnja postala druga suština
No, bilo kako bilo, u jednom momentu je srpski sakrivajući impuls napravio grešku i nije se sakrio, a organizatori ispoljili tipičnu sarajevsku temeljitost oko organizacije. I sve se onda desilo kako po naučenim obrascima mora biti: Sarajevo je planulo u gnjevu pravednika koji ništa „četničko“ ne želi ni da vidi jer „četničko“ je, zna se, „srbočetničko“, kao što je sve srpsko – četničko, osim ako nije pripucalo na nenaoružane regrute JNA u uniformi „Armije BiH“.
Čudi se Radoš Bajić kako se to u Sarajevu prosuđuje film koji nije ni pogledan, čudi jednom urođenom naivnošću Moravaca i Šumadinaca koji se nikada u svom šljiviku nisu susreli sa ljudima kojima je mržnja postala druga suština. Kao svaki put kada me pitaju u Čačku ili Kraljevu: „Pa ‘oće li tamo da se smiri? Nemoguće da se narod mrzi toliko posle rata“.
Ne znam da li je moguće i da li je to mržnja, ali neću slagati ako opet napomenem da decenije poslije rata naši nekadašnji sunarodnici i dalje ne mogu da izgovore riječ „Republike Srpska“. To je stanje duha, „normalno stanje stvari“, političkog govora i mentalne mape ljudi kojima je šajkača sinonim za zlo, koliko nama za ne samo vojničku hrabrost svake srpske vojske koja ju je nosila, već i za pitomu dobrotu srpskog seljaka.
Nije, dakle, mimoilaženje u percepciji Srpstva kod sadašnjih i nekadašnjih Srba stvar samo političkog govora, vijesti koje slušamo, ratnih i poratnih narativa. Ono se uspostavilo kao dva različita senzibiliteta za drugog čovjeka, za samu mogućnost da čovjek sa šajkačom može biti čovjek.
Da jedan bradati Srbin, ipak, dobije počasti u Sarajevu pobrinula se božanska duhovitost koja komedijom ozrači mračne pejzaže polisa i kosmosa današnjice. Naime, već pominjana gradonačelnica Karić i sarajevska čaršija odlučili su da se pridruže Herceg Novom – prvom srpskom gradu koji je podigao spomenik, kako sam o sebi piše, „blagovjernom va Hrista Boga Stefanu Tvrtku, kralju Srbljem, Bosni, Primorju i ktomu“.
Doduše, nije Sarajevo zaboravilo pravilo koje kaže „da bi Srbin valjao Sarajevu, naprije mora prestati biti Srbinom“. Tako je i srpski kralj postao – bosanski kralj!
Srpski kralj
O tome čiji je kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić raspravljalo se već dva vijeka intenzivno u srpskoj i hrvatskoj istoriografiji, političkoj teoriji i praksi. Današnji istoričari ponekad ukažu na nepodudarnost savremenih i srednjovjekovnih identiteta kao na svojevrstan izlaz iz polemike – mada takav stav niti može da objasni kontinuitet premodernih identiteta (kao što je srpski) niti konstruisanost dvadesetovjekovnih identiteta.
No, ovdje nije potrebno mnogo pameti već samo elementarna logika. „Bosna“ se kao ime prvi put pojavljuje kao „srpska zemljica Bosna“ i sasvim je nesporan njen zavičajni politički razvoj zapadno od nemanjićke Raške od kraja XII do kralja Tvrtka. Ona je dijelom u tom periodu – banovina Bosna. Kada se smrću Stefana Uroša IV otvara raško dinastičko pitanje, bosanski ban Tvrtko, kao nasljednik „blagovjernih roditelja mojih gospode srpske“ kruniše se – raškom kraljevskom krunom čime banovina Bosna, u njegovoj vladarskoj ideologiji, postaje kraljevina.
Dakle, reći da je Tvrko „kralj“ samo po sebi znači da je on „srpski kralj“. Benjamina Karić je tako podigla spomenik jednom srpskom kralju (srbočetničkom, što bi se reklo danas u Sarajevu), čime je kompenzovala nervozu oko Jugoslovenske vojske u Otadžbini a izgleda i postigla nivo zanimanja kod srpskih zvaničnika za sopstvenu istoriju.
U izvjesnom smislu, uradila je posao koji ni autor ovih radova, trudeći se na ponovnoj popularizaciji nasljeđa srpske kraljevine Bosne, nije uspio. Veliki srpski kralj konačno dobija ne samo spomenike, osim onoga podignutog na srpskom moru, već i pažnju koju taj naš vladar po svemu zaslužuje. Nadajmo se da će ta pažnja potrajati i da će njome biti obuhvaćeni i kosovski junak i naš humski zemljak Vlatko Vuković, te njegovi nasljednici vojvoda Sandalj i herceg od Svetoga Save.
Možda je srpska poslovna kultura pasivna do samoponištenja, ali srpska kultura ipak nađe načina da izbije u prvi plan naše istorije. Besmisleno je što je ona gotovo uvijek reaktivnog karaktera, kao u slučaju podizanja spomenika srpskom kralju Stefanu Tvrtku, no možda je sve to dio nekog većeg plana. Još većeg od Načertanija Ilije Garašanina, Memoranduma SANU i tajnih projekata Patrijaršije koje znamo samo nas nekoliko koji smo ih pisali.
