ŠTUTGART Po navodima Danila Đokića , aktuelnog predsednika Srpskog saveza klubova i udruženja u Nemačkoj sa sedištem u Štutgartu, u toj državi postoji 80 do 90 aktivnih srpskih klubova. Nešto više od trećine pomenutih klubova i udruženja, uglavnom onih koji neguju srpski folklor, su članovi Srpskog saveza.
Po lošem srpskom običaju, mnogi predsednici nekih klubova izbegavaju učlanjenje u Savez. Od više ljudi smo čuli priču da njima ne treba ničije „šefovanje“ jer oni najbolje znaju šta je za njiov klub dobro a ne nekakav Savez! Neki se pozivaju i na loš rad i imidž nekadašnjeg predsednika Saveza, inače jednog funkcionera iz BiH sa boravkom u Štutgartu i njegovo ne transparentno rukovođenje Savezom, posebno po pitanju finansija.
Dodajmo da je sadašnji predsednik Danilo Đokić iskorenio mnoge nepravilnosti koje su postojale u radu Saveza pa je čak uspeo da od donacija i prodaje ulaznica za folklorijade kjoje organizuje Savez obezbedi novac koji je prvi put u istoriji Saveza dugoj tridesetak godina, podeljen učesnicima na Saveznoj smotri folklora održanoj u matici.
Zna se da neki klubovi postoje sa samo desetak članova, često na porodičnim osnovama. Prof. dr Danijela Stepanović je u svom istraživačko-naučnom radu objavljenom doduše pre 7 ili 8 godina navela, da je i pored od 400.000 –do 600.000 Srba i njihovih potomaka druge i treće generacije koji žive u Nemačkoj, u klubove učlanjeno samo oko 2 do 3000 ljudi ili u proseku u zaista postojećim aktivnim klubovima, je to samo po 33 člana po klubu! Doduše gravitacija klubovima, kada se organizuju neke priredbe, je dosta veća, ali to nije ono „pravo“ članstvo na koje bi trebalo da računa svaki klub.
Zbog malog broja članova i neprilaska zajedničkoj organizaciji Srpskom savezu, nažalost, naši klubovi ni u Nemačkoj a izgleda još manje u Srbiji, mogu da predstavljaju neku društveno-političku snagu koja bi mogla da pokrene bilo kakvu ozbiljniju inicijativu u korist iseljeništva i ostvarivanja prava i u otadžbini ili i u zemlji sadašnjeg boravka.
Klubovi su se do sada izdržavali uglavnom od prihoda sa priredbi koje su održavane u čast Prazniku žena 8. martu, o klubskm slavama i na jesen, najčešće novembra meseca, ali i od učešća na gradskim feštama gde su mogli da na svojim štandovima prodaju ćevapčiće i pljeskavice, torte i nešto malo drugih tzv. „srpskih specijaliteta“. Prihodi od članarine su uglavnom minimalni a od nemačke strane, osim u nekim pojedinačnim slučajevima, kao npr. u Štutgartu od „Gradskog prstena mladih“ stizalo je nešto novca za neke od prijavljenih i prihvaćenih projekata.
Pošto martovske priredbe zbog korona- pandemije nisu održane, gradskih fešti takođe više nije bilo a verovatno neće biti ni jesenjih priredbi, mnogi klubovi se već nalaze na ivici egzistencije. Prihoda niodkud, a troškovi za zakup prostorija, za komunalije itd. teku i dalje. Više niko ne isključuje mogućnost da će mnogi srpski klubovi jednostavno –nestati! Ovde je omanula Uprava za saradnju sa dijasporom pri Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije u Beogradu.
Umesto da sufinansiranjem više projekata klubova u Nemačkoj pomogne, to važi i za klubove iz drugih EU država, i tako bar nekima pruži potporu za njihov dalji rad, iz ničim objašnjivih razloga, što se vidi iz 8. Jula 2020.g. objavljenih rezultata konkursa, npr. u Nemačkoj je podržano samo 5 projekata! Neki od podržanih projekata su čak malo važni. Podržan je i jedan „jugoslovenski“ –klub koji se vodi pod imenom države koja ne postoji duže od 25 godina itd!
Od ukupno 168 finansijski podržanih projekata, udruženjima u Srbiji, za koja i za čiji rad u rasejanju skoro niko nikada nije čuo ni jednu reč, niti je neko video neki za dijasporu koristan projekat isl. uplaćen je novac poreskih platiša Srbije čak za 92 projekta!
Iznerviran rezultatom „izbora “ projekata koji će biti finansijski podržani od države Srbije -ali tako da najveći deo para, iako je novac bio tobože namenjen dijaspori, po volji nekih moćnika u Upravi za saradnju sa dijasporom ostaje u Srbiji, predsednik jednog štutgartskog kluba nam je rekao da se takvi rezultati konkursa ponavljaju već 4.-ti put za redom! Gro novca dobija rukovodstvo klubova u matici a ne u inostranstvu! Ko koga i zašto laže- pita se naš sagovcornik.
-Koja je to banda, citiramo doslovce našeg sagovornika, koja novac namenjen nama iz rasejanja, gura u džepove lokalnih funkcionera nekih udruženja u Srbiji za koja skoro niko, često čak ni u matici, nikada nije ništa čuo- ljudi se naš sagovornik. Od nas iz rasejanja, najviše iz Nemačke, očekuje ta gospoda iz Uprave, godišnje devizne doznake koje po navodu guvernerke Jorgovanke Tabaković, iznose od 3,5 do 4 milijardi evra, a nama zakidaju novac koji je namenjen dijaspori. Naravno da mi tim devizama finansiramo u prvom redu našu rodbinu ali ona devize menja za dinare i time povećava devizne rezerve i smanjuje državni deficit u odnosu na uvoz –glasan je u svojoj, po njemu, opravdanoj ljutnji naš sagovornik!
Želimo da ukratko u dolazećem tekstu upoznamo naše čitaoce koji nisu dobro obavešteni o „saradnji“ države Srbije sa svojom dijasporom.
Do pre dvadesetak godina, na iseljeništvo koje srpska administracija i danas naziva „ljuidima na privremenom boravku u inostranstvu“, iako o njihovom stalnom boravku van matice sve do smrti svedoče brojni srpski grobovi diljem Nemačke, čak se veoma negativno gledalo.
U vreme komunizma često su iseljenici bili na nišanu zloglasne UDBE jer se vlast plašila nekog masovnog organizovanja dijaspore protiv njihovovog tadašnjeg poretka. Najvažnija stavka za ondašnje komunističke, kasnije tobože „socijalističke“ političare je bila, koristeći u Nemačkoj na brzinu osnovane ondašnje jugoslovenske banake, otimanje deviza u korist države koja je bila večito praznih deviznih kasa! Velikim kamatama su uspešno privlačeni gastarbajteri-ulagači. Dobro znamo kako se sve to završilo.
Tek Slobodan Milošević, sankcijama i ratovima priteran uza zid, je pokušao, opet zbog priliva novca, da nekako na dva skupa nazvana „Sabori dijaspore“ 1999. I 2000. g. u Beogradu, okupi tobože „predstavnike dijaspore“ koje su ustvari određivali konzulati i ambasade. Poznato je i kako su postavljani rukovodioci Sabora i ko ih je i predlagao ali i „birao“.
Predstavnici dijaspore, posebno iz Štutgarta, su smogli snage da posle političke promene 2000 g. zahtevaju bolje odnose matice sa dijasporom. Država je uslišila zahtev pa je osnovana Agencija za dijasporu u kojoj su uhlebljenje našli fdunkcioneri stranke SPO Vuka i Danice Drašković. Opet na predlog i kategoričan zahtev dijaspore, ta agencija je prerasla u Ministarstvo za dijasporu u kome su vladali isti ljudi. Prvi ministar za dijasporu je bio fuinkcioner partije SPO Vojislav Vukčević sa nekoliko državnih sekretara iz iste stranke. Predložio je kao pravnik izradu Zakona o dijaspori, koji, u suštini, nije vredeo hartije na kojoj je štampan –tvrde naši sagovornici!
Naravno, sledilo je putovanje fukcionera na trošak poreskih platiša Srbije širom globusa, od Aljaske do Australije kako bi novi vlastodržci upoznali rasejanje. A korist za rasejanje? Nikakva. Za „putnike“ –sigurno, jer prvo šta su pomenuti putnici tražili od domaćina u inostranstvu j da im nabave, bili su falš hotedlski računi kako bi u Beogradu naplatili hotelske troškove iako su odsedali kod rodbine i prijatelja! Jedan od moćnika je tražio, kao dokazani pijanac, i poklone od po nekoliko sanduka belog nemačkog Rizling, drugi skupe mobilne telefone itd. itd.
Dolaskom Milice Čubrilo na funciju „gospođu ministarku“ saradnja se nije nimalo promenila, osim činjenice da je ona svom potonjem, mlađanom momku koji je živeo u Kanadi, kasnijem navodnom suprugu, finansirala neke filmove iz sredstava Ministarstva! A dijaspora ? Ona je bila važna samo da se pravdaju skupa putovanja po svetu.
Miličin „naslednik“ je bio, kako su ga ljudi iz rasejanja rado nazivali, Srđan (Ne)Srećković a učinak ništa bolji od njegovih predhodnika. Putovanja, putovanja, putovanja -uz obligatorno „mlaćenje prazne slame“ svuda po svetu.
Dijasporta je nreagovala i tražila zatvaranje Ministarstva za dijasporu što je i učinejno- ali su od ministarstva napravili Kancelariju za dijasporu koja je dobila direktorku Slavku Drašković. Ona je, po pisanju iseljeničke štampe direktorovala tako da je u Kancelariji radila, sa svojim saradnikom na funciji Zamenika direktora -A.V. svako za sebe, neke druge privatne poslove.
Naravno da je izabranim predstavnicima dijaspore u Štutgartu prekipeo nerad tih ljudi kao i njihova brojna putovanja po svetu bez ikakvih opipljivih rezultata pa su tražili da se i ta vrsta „brige“, tačnije nebrige o dijaspori ukine i da se sve vrati Ministarstvu spoljnih poslova. To ministarstvo je imalo svoje konzulate i ambasade širom globusa čiji su službenici itekako mogli da se staraju o saradnji sa dijasporom. Tako je pri Ministarstvu nastala pomenuta Uprava za dijasporu.
Ipak, kako vidimo, iz napred navedenih činjenica o sufinansiranju projekata, iz bivših institucija za dijasporu preuzeti službenici koji su delom bili članovi partije SPO, nastavili su sa sličnim (ne)radom i nebuloznim odlukama kao i ranije. Umesto da se kod odluka o sufinansiranju projekata pitaju i diplomatsko-konzularni službenici koji poznaju klubove i udruženja i njihov rad na terenu, opet je bilo bezrazložnih putovanja, trošenja budžetskih sredstava i samostalnih odluka nekakvih ministarskih ćata koji su često o dijaspori znali koliko i o tome, koji će brojevi biti izvučeni u dolazećem kolu igre loto!
Dijaspora se po ko zna koji put pita, šta će nam sve to? Do danas se pokazalo da su sve te državne institucije služile daleko više upošljavanju (propalih?) političkih kadrova iz koalicionih partija, nego interesima dijaspore.
Iz mnogih razgovora znamo da dijaspora želi da se ukine dosadašnji vid saradnje koja ustvari to i nije, a ako Uprava nastavi sa radom, da se promeni kadar, dovedu stručniji i dokazano nekoruptni ljudi i uvede pomoć klubovima budžetskim novcem za neke od projekata, ali uz isključivo učeše konzulata i ambasada u suodlučivanju kome davati novac. Udruženja u Srbiji ne treba sufinansirati novcem predviđenim za pomoć klubovima i udruženjima u rasejanju jer udruženja u Srbiji verovatno dobijaju pare i iz drugih državnih fondova.
Ako nova vlada koja će tek biti formirana ne prihvati mogućnost veće i konkretnije pomoći opstanka naših klubova, egzodus pretstoji. On je, tanije rečeno, već počeo!