Pandemija preti opstanku srpskih klubova u Nemačkoj

0
698
Foto: printscreen

ŠTUTGART    Po navodima Danila Đokića , aktuelnog predsednika Srpskog saveza klubova i udruženja u Nemačkoj   sa sedištem u Štutgartu, u  toj državi  postoji  80 do 90 aktivnih srpskih klubova. Nešto više od trećine pomenutih klubova i udruženja, uglavnom onih koji neguju srpski folklor, su članovi  Srpskog saveza. 

Po lošem srpskom  običaju, mnogi  predsednici  nekih  klubova izbegavaju učlanjenje  u Savez. Od  više ljudi  smo čuli  priču da njima ne treba ničije „šefovanje“ jer oni najbolje znaju šta je za njiov klub dobro a ne nekakav  Savez!  Neki se pozivaju i na loš  rad i imidž  nekadašnjeg predsednika Saveza, inače  jednog funkcionera iz BiH  sa boravkom u Štutgartu  i njegovo ne transparentno rukovođenje  Savezom,  posebno po pitanju finansija.

Dodajmo da je sadašnji predsednik Danilo Đokić  iskorenio mnoge nepravilnosti  koje su postojale u radu Saveza  pa je čak  uspeo da od donacija i prodaje ulaznica za folklorijade kjoje organizuje Savez obezbedi novac  koji je prvi put u istoriji Saveza dugoj tridesetak godina, podeljen učesnicima na Saveznoj smotri folklora održanoj u matici.

Zna se da neki klubovi  postoje sa samo desetak članova, često na porodičnim osnovama.   Prof. dr Danijela Stepanović je u svom istraživačko-naučnom  radu objavljenom  doduše pre  7 ili 8 godina navela, da  je i  pored   od 400.000 –do 600.000 Srba i njihovih potomaka druge i treće generacije koji žive u Nemačkoj, u klubove  učlanjeno samo oko 2 do 3000 ljudi ili u proseku  u  zaista postojećim  aktivnim klubovima, je  to samo po 33 člana po klubu! Doduše gravitacija   klubovima, kada se organizuju neke priredbe, je dosta veća, ali to nije ono „pravo“ članstvo na koje bi trebalo da računa svaki klub.  

Zbog  malog broja  članova i  neprilaska zajedničkoj organizaciji  Srpskom savezu, nažalost,  naši klubovi ni u Nemačkoj a izgleda još manje u Srbiji,  mogu da predstavljaju  neku društveno-političku snagu koja bi mogla  da pokrene bilo kakvu ozbiljniju inicijativu  u korist iseljeništva  i ostvarivanja   prava i u otadžbini ili  i u zemlji  sadašnjeg boravka.

Klubovi su se  do sada izdržavali uglavnom od prihoda sa priredbi koje su održavane  u čast  Prazniku žena  8. martu, o klubskm slavama  i  na jesen, najčešće  novembra meseca, ali i od učešća na gradskim feštama  gde su mogli  da na svojim štandovima   prodaju ćevapčiće i pljeskavice, torte i  nešto malo drugih tzv. „srpskih specijaliteta“. Prihodi od članarine su  uglavnom minimalni a od nemačke strane, osim u nekim pojedinačnim slučajevima, kao npr. u Štutgartu od „Gradskog prstena mladih“ stizalo je nešto novca za neke od prijavljenih i prihvaćenih  projekata.

Pošto martovske priredbe  zbog korona- pandemije nisu održane, gradskih fešti takođe više nije bilo a verovatno neće biti ni jesenjih priredbi, mnogi klubovi se već nalaze na ivici egzistencije. Prihoda niodkud, a troškovi za  zakup prostorija, za komunalije itd. teku i dalje. Više niko ne isključuje mogućnost da će mnogi srpski klubovi jednostavno –nestati! Ovde je omanula  Uprava za saradnju sa dijasporom pri Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije u Beogradu. 

Da Vas podsetimo:  Šalju srpske vojnike u Sloveniju da ponize Srbiju

Umesto da  sufinansiranjem  više projekata klubova u Nemačkoj pomogne, to važi  i za  klubove iz drugih EU država,  i tako bar nekima pruži potporu za njihov dalji  rad, iz ničim objašnjivih razloga, što se vidi iz  8. Jula 2020.g. objavljenih rezultata konkursa,   npr. u Nemačkoj je  podržano samo  5 projekata! Neki od podržanih projekata  su čak malo važni. Podržan je i jedan „jugoslovenski“ –klub  koji se vodi pod imenom  države koja ne postoji duže od 25 godina itd! 

Od ukupno 168 finansijski podržanih projekata,  udruženjima u Srbiji, za koja i za čiji rad u rasejanju skoro niko nikada nije čuo ni jednu reč, niti je neko  video neki  za dijasporu koristan projekat isl.  uplaćen  je novac poreskih platiša Srbije  čak  za  92 projekta!

Iznerviran rezultatom „izbora “ projekata koji će biti finansijski podržani  od države Srbije -ali  tako da najveći deo para,  iako je novac bio tobože namenjen dijaspori, po volji nekih moćnika u Upravi za saradnju sa dijasporom  ostaje u Srbiji, predsednik jednog štutgartskog kluba nam je rekao da se takvi rezultati konkursa ponavljaju već 4.-ti put za redom!  Gro novca dobija rukovodstvo klubova u matici a ne u inostranstvu! Ko koga i zašto laže- pita se naš sagovcornik.

-Koja je   to banda, citiramo doslovce našeg sagovornika, koja novac  namenjen nama iz rasejanja,  gura u džepove  lokalnih funkcionera nekih udruženja u Srbiji za koja skoro niko, često čak ni u matici, nikada nije ništa čuo- ljudi se naš sagovornik. Od nas iz rasejanja, najviše iz Nemačke, očekuje ta gospoda iz Uprave,   godišnje  devizne doznake koje po navodu guvernerke Jorgovanke Tabaković, iznose   od 3,5 do 4 milijardi evra,  a nama zakidaju novac koji je namenjen dijaspori. Naravno da mi tim devizama finansiramo u prvom redu našu rodbinu ali ona devize menja za dinare i time povećava devizne rezerve  i smanjuje državni deficit u odnosu na uvoz –glasan je u svojoj, po njemu,  opravdanoj ljutnji naš sagovornik!

Želimo da ukratko u dolazećem tekstu  upoznamo  naše čitaoce koji nisu dobro obavešteni  o  „saradnji“  države Srbije sa svojom dijasporom. 

Da Vas podsetimo:  Kratka istorija genocida na Kosovu i Metohiji

Do pre dvadesetak godina, na iseljeništvo koje srpska administracija i danas naziva  „ljuidima na privremenom boravku u inostranstvu“, iako o njihovom  stalnom boravku  van matice  sve do smrti svedoče brojni srpski grobovi diljem Nemačke, čak se veoma  negativno  gledalo. 

U vreme komunizma često su iseljenici bili na nišanu zloglasne UDBE jer se vlast   plašila  nekog masovnog organizovanja dijaspore protiv  njihovovog tadašnjeg poretka. Najvažnija stavka za ondašnje komunističke, kasnije tobože „socijalističke“ političare  je bila, koristeći  u Nemačkoj  na brzinu osnovane  ondašnje jugoslovenske  banake, otimanje  deviza u korist države koja je bila  večito praznih deviznih kasa! Velikim kamatama su uspešno privlačeni gastarbajteri-ulagači. Dobro znamo kako se sve to završilo.

Tek Slobodan Milošević, sankcijama i ratovima priteran uza zid, je  pokušao, opet zbog priliva novca, da nekako na dva skupa nazvana „Sabori dijaspore“ 1999. I 2000. g. u Beogradu, okupi tobože „predstavnike dijaspore“ koje su ustvari određivali konzulati i ambasade. Poznato je i kako su postavljani rukovodioci Sabora i ko ih je i  predlagao ali i „birao“.

Predstavnici dijaspore, posebno iz Štutgarta,  su smogli snage da posle političke promene   2000 g. zahtevaju bolje odnose matice sa dijasporom. Država je uslišila zahtev pa je  osnovana  Agencija za dijasporu u kojoj su uhlebljenje našli fdunkcioneri  stranke SPO  Vuka i Danice Drašković. Opet na predlog i kategoričan zahtev dijaspore, ta agencija je prerasla u Ministarstvo za dijasporu  u kome su vladali isti ljudi. Prvi ministar za dijasporu je bio fuinkcioner partije SPO Vojislav Vukčević sa nekoliko državnih sekretara iz iste stranke. Predložio je kao pravnik izradu Zakona o dijaspori, koji, u suštini, nije vredeo hartije na kojoj je štampan –tvrde naši sagovornici!

Naravno,   sledilo je  putovanje  fukcionera na trošak  poreskih platiša Srbije širom globusa,  od Aljaske do Australije kako bi novi vlastodržci upoznali rasejanje. A korist za rasejanje? Nikakva. Za „putnike“ –sigurno,  jer prvo  šta su pomenuti putnici  tražili od domaćina u inostranstvu  j da im nabave, bili su falš hotedlski računi kako bi  u Beogradu naplatili hotelske  troškove iako su  odsedali kod rodbine i prijatelja! Jedan od moćnika  je tražio, kao dokazani pijanac, i poklone od po nekoliko sanduka belog nemačkog Rizling, drugi skupe mobilne telefone  itd. itd.

Dolaskom Milice Čubrilo na funciju  „gospođu ministarku“ saradnja se nije nimalo promenila, osim činjenice da je ona svom potonjem, mlađanom  momku koji je živeo u Kanadi, kasnijem navodnom suprugu, finansirala neke filmove iz sredstava Ministarstva!  A  dijaspora ?  Ona je bila  važna samo da se pravdaju  skupa putovanja po svetu.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili nasilje prištinskih institucija

Miličin „naslednik“ je bio, kako su ga ljudi iz rasejanja rado nazivali, Srđan (Ne)Srećković  a učinak ništa bolji od njegovih predhodnika. Putovanja, putovanja, putovanja  -uz obligatorno „mlaćenje prazne slame“ svuda po svetu.

Dijasporta je nreagovala i tražila zatvaranje Ministarstva za dijasporu što je i učinejno- ali su od ministarstva napravili  Kancelariju za dijasporu koja je dobila direktorku  Slavku Drašković. Ona je, po pisanju iseljeničke štampe direktorovala tako da je u Kancelariji radila,  sa svojim saradnikom na funciji Zamenika direktora -A.V.  svako za sebe, neke  druge privatne poslove.

Naravno da je izabranim predstavnicima  dijaspore u Štutgartu  prekipeo nerad tih ljudi kao i njihova brojna putovanja po svetu bez ikakvih opipljivih rezultata pa su tražili da se  i ta vrsta „brige“, tačnije nebrige  o dijaspori ukine i da se sve vrati Ministarstvu spoljnih poslova.  To ministarstvo  je imalo svoje konzulate i ambasade širom globusa  čiji su službenici  itekako mogli da se staraju o  saradnji sa dijasporom.  Tako je pri Ministarstvu nastala pomenuta Uprava za dijasporu. 

Ipak, kako vidimo,  iz napred navedenih činjenica o sufinansiranju projekata,  iz bivših institucija za dijasporu preuzeti  službenici koji su delom   bili članovi partije SPO, nastavili su sa sličnim (ne)radom  i nebuloznim odlukama kao i ranije. Umesto da se kod odluka o sufinansiranju projekata pitaju i diplomatsko-konzularni  službenici koji poznaju klubove i udruženja i njihov rad na terenu, opet je bilo  bezrazložnih putovanja, trošenja budžetskih sredstava  i samostalnih odluka nekakvih ministarskih ćata koji su često o  dijaspori znali  koliko i o tome, koji će brojevi biti izvučeni u dolazećem  kolu  igre loto! 

Dijaspora se  po ko zna koji put pita, šta će nam sve to? Do danas se pokazalo da su sve te državne institucije služile daleko više upošljavanju (propalih?)  političkih kadrova iz koalicionih partija, nego interesima dijaspore.  

Iz mnogih razgovora znamo da dijaspora želi  da se  ukine  dosadašnji vid saradnje koja ustvari to i nije, a ako Uprava nastavi sa radom,  da se promeni kadar, dovedu stručniji i dokazano nekoruptni ljudi   i   uvede pomoć klubovima  budžetskim novcem  za neke od projekata,  ali uz isključivo  učeše konzulata i ambasada u suodlučivanju  kome davati novac.  Udruženja u Srbiji ne treba sufinansirati novcem predviđenim za pomoć klubovima i udruženjima u rasejanju  jer udruženja u Srbiji  verovatno dobijaju pare i iz drugih državnih fondova.

Ako nova vlada koja će tek biti formirana ne prihvati mogućnost veće i konkretnije  pomoći opstanka naših klubova, egzodus   pretstoji.  On je, tanije rečeno, već  počeo! 

Predrag Rakočević
Predrag Rakočević,
Štutgart

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime