NA BRANIKU ISTINE

0
178

Poznato novinarsko pero iz ruke Milke Kajganić se otrglo od novina i uplovila u književne vode, dovoljan je razlog da nakon tri decenije našeg poznanstva objavimo sa njom intervju u Korenima u kome će biti istine koju mnogo nisu znali..

 Milka, od poznatog i priznatog novinara ode nam ti u  književnost. Kada si spoznala tu sklonost?

  – Kao novinar sam pratila i kulturna dešavanja odavde i tako sam 2007.godine objavila reportažu o Udruženju srpskih pisaca iz Švajcarske u Novostima. Oduševljenju nije bilo kraja. Pisci mi rekoše, da ovo ne piše novinar, nego skriveni književnik. I da počnem da pišem knjige. Na moje pitanje šta da stavim u buduću knjigu o kojoj nikad nisam razmišljala. Rekoše u glas, stavi svoj Kordun. Nikad dovoljno opisani oni stihovi koje svi znaju napamet Na Kordunu grob do groba.

I tako je nastala tvoja Čitanka Korduna, tvoj prvenac koji te je proslavio po svetu?

   – Razmišljala sam danima o tom mojem Kordunu, o krvavoj istoriji i tražila šta bi mogla da opišem što bih mogla otrgnuti od zaborava. Sjetila sam se našeg jezikoslovca Save Mrkalja, Kordunaša koji je Vuku u Beču predlagao da u postojeću azbuku ubaci još sva slova s* i z*.

Tako sam došla do ab ovo, što kažu Latinjani, treba krenuti od jezika. Slučaj je htio da sam 1997.godine došla u moj Vrginmost u roditeljsku kuću iz koje se morao iseliti doseljeni Hrvat iz Banja Luke nakon Oluje. Otac i majka me uveli u spavaću sobu, pokazuju parket gdje je taj čovjek ložio svjesno vatru kako bi uništio sve što bi ga na nas podsjećalo. Spalio je i sve slike i  sve diplome i priznanja što mi je otac i brat imali. Čučnula sam pored psihe i izvukla svesku koja je bila prekrivena debelom prašinom.

– To je jedino ostalo, diko moja, tvoja sveska još iz osnovne škole đe si zapisivala  od babe naš kordunaški govor– reče mi otac i ubode me u srce.

Listala sam preko jere i rašta, poznate mi riječi još iz Njegoševog Gorskog vijenca, do žganjaca i cicvare i znala sam odmah i sadržaj buduće knjige. I znala sam šta treba sačuvati kao kulturnu baštinu našeg srpskog naroda te 2007.godine.

Da Vas podsetimo:  Bujanovac se sprema za haos i otcepljenje?! Evо о čемu sе rаdi...

I koji je sadržaj knjige?

   – Dala sam se na sakupljanje i riječi i pjesama, tako je nastao kordunaški rječnik, narodne pjesme, šale i pošalice, psovke,recepti kordunaške kuhinje i nekoliko priča bitnih za istoriju.

Knjiga mi je dospjela do HAZU / Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti/ koji su ocjenili da je to “ izuzetan doprinos za izučavanje kulture Srba u Hrvatskoj“.

To mi dalo krila i ja izdajem 2009. godine Čitanku Korduna u Srbiji. Tiraž je brzo rasprodat tako da u Hrvatskoj 2013. godine štampam drugo izdanje, a 2015. godine u Republici Srpskoj treće izdanje. Tako je knjiga dospjela u ruke tog mojeg krajiškog naroda koji se rasuo po svijetu. A knjigu nose uza se, kao amajliju.

I 2010. godine ti se pojavljuje roman Hrabra Sanitarka?

  – Svoj autobiografski roman kada sam bila u sukobu sa Partijom i drugovima komunistima koji su me htjeli smjeniti sa mjesta sanitarnog inspektora jer sam zatvorila trgovinu u podnožju Petrove gore jer sam našla pacove na slanini. Ja sam štitila narod, njihovo zdravlje, a politika me nije zanimala.Zaustavila sam sve one pljesnive kobasice koje su stizale iz Zagreba za moj narod. Ako ta pljesniva roba ne valja za zagrebačke gospe, ne valjaju ni za moje partizane. Partija je bila neumorna i tako dođoh na skupštinu da me razriješe mjesta inspektora. A odbornici nakon žučne rasprave, digoše ruke da me odlikuju,  a ne da me smjene.

Htjela si napisati i monografiju o Kordunu?

  – Da, htjela. Lutala sam po opustošenom Kordunu, tražila povratnike i molila za svaku sličicu. U onoj panici tog avgusta 1995.godine spašavao se goli život. Ponijeti u kolonu nisu mogli puno, po koji dokument i svaka spašena sličica osvanula je u mojoj knjizi Tragovi djetinjstva. Te 2013.godine kada su Srbi uspjeli u Općinskom vijeću nadglasati Hrvate da se Vrginmostu vrati njegovo pređašnje ime, a da je Gvozd prošlost kojom se bore da se istorija ne briše. Bio je snijeg, na prilaznim cestama osvanuo je žuti putokaz Vrginmost, naslika je taj momenat i stavi ga kao naslovnu stranu. Suze kapaju kod čitalaca.

Da Vas podsetimo:  Zapadne praznične čestitke Srbima

Neumorna si, pišeš dalje?

 Radeći kao novinar imala sam puno događaja koji nisu bili za novine. Sakupljala sam to kao pčelica med i onda odlučujem da izdam knjigu priča i pripovijedaka. Tako nastaju istiniti događaji u Otmici djeteta, Zapovijedi srca. Htjela sam se okušati i u višem obliku književnosti ,pisanju novela. Kad suza kane je naslov tih novela.

Onda se posvećuješ pisanju romana?

  – Na istinitoj priči jedne djevojke Pamele iz Pule ispisujem tešku sudbinu kroz koju prolazi kao gastarbajterka u Švajcarskoj. Imam promocije u Zagrebu i Karlovcu i javlja mi se poznati hrvatski režiser da mu moj roman posluži za scenario budućeg filma. Kako ovdje ima istorijskih činjenica i Pamela je potomak slavne hercegovačke porodice Gaćinović, odbijam tu ponudu. Vladimir Gaćinović je idejni tvorac Mlade Bosne, izbjegao kaznu i sklonio se u ovu zemlju. Kad sam proučila njegovu biografiju, dolazim do spoznaje da bi me zlopotrijebili. A ja, za šaku evra, ne prodajem SRPSTVO! Tako Spas od ludila ostaje samo u knjizi.

Naredni roman je U vrtlogu života, pravi roman o sudbini jednog Ličanina koji ima tri sina. Jedan odlazi u krajišku vojsku, drugi u hrvatsku u ovom ratu, a treći sin, nesposoban za vojsku ostaje kod kuće. I ovdje ima gastarbajterske sudbine.

Pojavljuješ se trilogijom o Krajini? Za godinu dana tri knjige?

 – Na promociji U vrtlogu života u Karlovcu mole me naši preživjeli Srbi  da opišem Oluju i tu kolonu. Da im približim patnje koje oni osjećaju, a ne vide ih. Jer, hrvatski mediji prikazuju samo svoju stranu bez imalo empatije za taj protjerani narod. Dolazim iz Ciriha, tražim preživjele i zapisujem izjave. Odlučujem se za tri knjige. U Kazivanja đeda Kordunaša priča đed Simat istoriju krajiškog naroda do 1992.godine. Spominje đed ono doba kada je bio austrijski borac na Galiciji, kad puca u vazduh, a ne na braću Ruse. Kad ih zarobljavaju i odlaze u Srbiju i u Albaniju. Ranjen, ali junak koji dobiva Karađorđevu zvezdu, koju povratkom na Kordun kači taj orden na mjesto ikone u kući. I onda martovska ofanziva i zbjeg u Petrovu goru. Probili su ustaški obruč i dolaze na spaljeno ognjište. Đed uzima brezovu metlu i čisti pepeo. I nalazi komad istopljenog metala, njegovu Zvezdu, njegovu istoriju u realnosti. Oluja u očima nesrećnika je nastavak romana o drugoj generaciji, sinu đeda Simata, Mili, koji iz Njemačke dolazi na začelje Olujne kolone. Pratim tu umornu kolonu sve do Kosova.

Da Vas podsetimo:  Da se jadu nasmijemo!

Recezent poznati književnik iz Republike Srpske Mihajlo Orlović piše da je moja Oluja krajiška Gernika u riječima. Iz scene u scenu, ređaju se hrvatski zločini, sve tamo do Dvora na Uni kad hrvatska avijacija šalje na kolonu traktorista svoje ubojite granate. Da je zlo prolazno, govori i rađanje ljubavi između švedskog UNPROFOR vojnika Larsa i lijepe Mire koju on zove da je njegova Pipi.

U Izbjegličkim ranama opisujem treću generaciju, unuka đeda Simata Miću, koji je student u Beogradu. Opet krajiški narod kojeg čeka i bombardovanje Srbije, zemlje koja je širom otvorila vrata za njihove rane. Sudbina određuje da će Mićo upoznati lijepu Šveđanku Noru i da će otići do nje, do njenog hamba, do dimljenog lososa i koju će dovesti do Krajine i do Hrvatske i da joj dopusti da sama spozna istinu šta su ustaše napravile od njegovog naroda. Prevela sam sve tri knjige na engleski jezik. Ove dvije zadnje sam i odštampala.

I onda ih šalješ na svjetske ambasade, s kojim ciljem?

 Poslala sam ih na 24 ambasade, diplomatama zemalja Savjeta Bezbjednosti, pa dalje od Japana, preko Norveške do Mexika, od Grčke do Izraela. Knjige se ovdje na Zapadu čitaju i njima se vjeruje. Ja sam htjela probiti istinu o etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske, o egzodusu, kao da smo biblijski narod.

Imaš li reakcija?

  Imam. Zahvalu sam dobila od Švedske ambasade iz Beograda, a Vatikanski nuncije iz Berna mi piše “ Hvala na Vašem svjedočenju da svaki ljudski život ima neizmjernu vrijednost koja mu ne može biti oduzeta“. Došlo je vrijeme da mene čitaju, a ne više ja njih. Dovoljno za daljnju inspiraciju i motivaciju.

Nastaviće se…

 

 

 

 

Razgovarao: Nikola Janić

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime