Paradoksalno, pa i ljudski simpatično, za ukupnu srpsku stvar „lucidni“ momenti Milanovića nehotično su, ali zato ne manje objektivno, mahom posredno i/ili potencijalno korisni
Izjave koje raznim povodima, u maniru „što na umu, to na drumu“, često daje predsednik Hrvatske Zoran Milanović izazivaju protivrečne reakcije u političkoj i široj javnosti (javnostima) na bivšem jugoslovenskom prostoru.
U Hrvatskoj su, u zavisnosti od toga iz kojeg političkog i ideološkog tabora dolaze, ocene sadržine i poruka njegovih javnih nastupanja krajnje polarizovane, ali se može zapaziti određeni stepen nadideološke rasprostranjenosti uverenja da način na koji svoje misli verbalizuje ovaj političar baš i nije u skladu sa retoričkim standardima očekivanim od predsednika države.
U BiH je raspoloženje prema Milanovićevim istupima takođe podeljeno.
Bošnjačka politička elita, i Željko Komšić, osuđuju njegov paternalizam u odnosu na Hrvate u BiH, kao mešanje u unutrašnje stvari jedne suverene države, hrvatsko vođstvo se mudro ne izjašnjava, ali je njegova nacionalna baza većinski nesumnjivo zadovoljna ovakvim tonovima iz Zagreba, dok Srbi seire i uglavnom se ne oglašavaju, jer im odgovara Milanovićev stav prema neotuđivim pravima konstitutivnih naroda u dejtonskoj BiH, ali ne i strele koje odapinje prema Srbiji, njenoj političkoj klasi i, naročito, predsedniku Vučiću.
U Srbiji, pak, Milanovićeve ocene dočekuju se pretežno sa neodobravanjem, a na njegove neprimerene kvalifikacije nekih aspekata aktuelne politike Beograda, kao i neodmerene reči o pojedinim zvaničnicima Srbije, javno se odgovara u rasponu od ironičnog otpisivanja do grubog odbrusivanja usklađenog sa svojstvenom mu „neposrednošću“ u obraćanju susedima.
Sve u svemu, ovaj državnik (samo u smislu funkcije koju obnaša) postao je pomalo apartna figura u političkoj areni bivšeg jugoslovenskog prostora, političar koji se ne doživljava onoliko ozbiljno koliko bi on to želeo, ali ni kao onoliko ostrašćen i „opak“ koliko bi se po nekim njegovim izjavama moglo zaključiti, još manje kao superioran, čemu kao imidžu, svojom nezgrapnom „nekonvencionalnošću“ i sudovima „odozgo“, bez pravog pokrića, sračunato stremi.
Nerazumevanje „srpskog sveta“
Utisak o Milanovićevoj željenoj demistifikatorskoj jednostavnosti svakako ne upućuje na ono što su u antici nazivali „aurea simplicitas“ (zlatna jednostavnost), do koje treba stići dugim putem učenja, samousavršavanja i iskustva, pa steći sposobnost da se o složenim stvarima govori na jasan, svima razumljiv način. Njegova direktnost više se doima kao nedopustivo i nepreporučljivo svođenje kompleksnih fenomena na (tobože) zdravorazumsku, svima razumljivu ravan razgovora uz kafu ili piće.
Kako bilo da bilo, o sadašnjem predsedniku Hrvatske, kao i svakom drugom političaru, javnost ima pravo na svoj sud, a to naravno važi i za sve pojedince koji imaju interesa i volje da prate njegove aktivnosti. Nešto nam se, ipak, čini nesumnjivim, a to je da Srbi, kako oni u BiH tako i u Srbiji, kao i u celom „srpskom svetu“, Zoranu Milanoviću suštinski treba da budu blagodarni, iako mnogi od njih toga jamačno nisu svesni.
U prethodnoj rečenici namerno je upotrebljena sintagma „srpski svet“, iako to baš i nije bilo nužno, jer bi iskaz i bez nje bio dovoljno jasan. „Srpski svet“ je određenje koje u poslednje vreme izaziva žustra osporavanja i polemike, pogotovo u našem prvom zapadnom susedstvu. Zoran Milanović se, naime, pre izvesnog vremena, veoma nepovoljno i uvredljivo izjasnio o pominjanju „srpskog sveta“, nazvavši ga „lupetanjem“.
Evo te izjave, onako kako je preneta u Jutarnjem listu: „Imamo neriješenu situaciju u regiji, imamo vlast u Beogradu koja ‘lupeta o srpskom svijetu’, rekao je oslikavši neodrživost takve teorije brojkama o pripadnicima Hrvata u Srbiji. ‘Pozivam Hrvate ako ne žive u Hrvatskoj, neka gledaju na susjede, neka čuvaju svoju tradiciju i svoje ime, ali budu svjesni da žive u Srbiji’, rekao je.
Subotica je 1900. godine imala 100.000 stanovnika, rekao je Milanović naglasivši da je tada Split imao 15.000, Zagreb 60.000, a u Subotici su od tadašnjih 100.000 njih 50 posto bili Hrvati Bunjevci. ‘Dakle, Subotica je tada bila najveći hrvatski grad, ali nije opstao, jer je bio daleko, nije bio u matici kao Split ili Zagreb’, rekao je Milanović, pa retorički zapitao ‘Je li Subotica hrvatski svijet?’, aludirajući na politiku službenog Beograda o ‘srpskom svetu’.
‘Hrvatska zajednica veća je nego skoro sve zajednice u kojima žive Srbi u Hrvatskoj u provinciji, ali Subotica nije hrvatski svet, ne mogu pretendirati na to i davati dvosmislene izjave’, poručio je“.
Od nepristojnosti o „lupetanju“, karakterističnoj za Milanovićev javni diskurs, neuporedivo je indikativnije njegovo obrazloženje neodrživosti koncepta „srpskog sveta“. Ostavimo li po strani uobičajenu bezočnost i moralno slepilo da se u Hrvatskoj danas bilo šta može uporedno i pozitivno argumentovati sadašnjim malim brojem Srba u „lijepoj našoj“, kao da se ne zna kako je do njihovog tragičnog nestajanja tokom 20. veka došlo, da vidimo kakvu, zapravo, poruku predsednik Hrvatske upućuje Hrvatima u Srbiji.
Nimalo ohrabrujuću, reklo bi se. Hrvati u Subotici za njega nisu deo „hrvatskog sveta“.
Iz ovakvog „realpolitički“ skučenog rezonovanja, kojim Milanović želi da se predstavi kao savremeni državnik širokih vidika i neopterećen retrogradnim nacionalizmom, jasno je da on nije kadar da razume šta se podrazumeva pod „srpskim svetom“ – ukupni prostor srpske kulture, tradicije i duhovnosti, za koji su teritorijalno-administrativne granice i politička geografija irelevantne.
Predsednik Hrvatske se tako odriče, na primer, i svekolike kulture koju predano održavaju i neguju pripadnici hrvatske zajednice u Subotici i okolini, a i u Srbiji uopšte. Teško je pretpostaviti da se Milanovićevo izopštavanje iz „hrvatskog svijeta“ i njegovo istorijsko-demografsko mlaćenje prazne slame može dopasti, recimo, čuvenim slamarkama iz Tavankuta, Đurđina, Bajmoka, Čantavira…
Njihova likovna ostvarenja, majstorski rađena slamom bankut, poznata su širom sveta neuporedivo prostranijeg od Milanovićevih borniranih geopolitičkih predstava i ubedljivo dokazuju autohtonost hrvatske, a naravno i odelite bunjevačke kulture u Srbiji. Srećom, za one koji u Beogradu „lupetaju“ o „srpskom svetu“ kulturne delatnosti Hrvata u Subotici legitimno pripadaju „hrvatskom svetu“, pa im srpska država institucionalno i materijalno obezbeđuje povoljne uslove za rad i razvoj, iako ih predsednik Hrvatske olako ispisuje iz svetskog hrvatstva, onog pravog i trajnog.
Svojom mudrom opaskom o „srpskom svetu“ čovek koji je trenutno na vrhu hrvatske države samo je potvrdio i osnažio univerzalne civilizacijske zasade na kojima ovaj pojam i njegova realnost počivaju. Milanovićev stav je na neuporedivo nižoj kategorijalnoj i kognitivnoj razini, ali bar kamo sreće da je dosledan… Ali nije!
Predsednici Hrvata
Hrvatski predsednik je svoj medijski šou nastavio u Njujorku, gde je posle obraćanja na zasedanju Generalne skupštine, novinarima, pored ostalog, izjavio da je on „na neki način“ i predsednik bosanskohercegovačkih Hrvata, što je izazvalo niz kritičkih odziva, pre svega na bošnjačkoj strani političkog spektra u BiH, a i hrvatski premijer Plenković bio je doveden u situaciju da (prilično nemušto) prokomentariše ovaj istup (za mnoge ispad) svog kohabitacijskog arhisuparnika.
A Milanović je, prema izveštaju agencije „Al džazira“, rekao sledeće:
„Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović izjavio je nakon obraćanja u Općoj skupštini UN-a kako je on predsjednik i Hrvata u Bosni i Hercegovini, što je iznenadilo novinara Al džazire, koji je tražio objašnjenje. Kritizirao je i predsjedavajućeg Predsjedništva Željka Komšića kazavši kako ‘ne zna s kojim mandatom je došao i u čije ime govori’… ‘I da je predstavnik Hrvata jer funkcioniraju kao tri člana, rekao sam da sam ja predsjednik hrvatskih građana i onih Hrvata koji žive u BiH. To je moja dužnost i obaveza’. Na pitanje novinara je li rekao da je predsjednik Hrvata u BiH, Milanović je nastavio: ‘U onoj mjeri u kojoj Ustav kaže da se brinemo i vodimo računa o statusu Hrvata izvan Hrvatske, ali uz poštovanje zemalja, da’. No, novinari su imali još pitanja. Kako možete biti predsjednik Hrvata iz BiH? Vi ste predsjednik Republike Hrvatske, glasilo je sljedeće novinarsko pitanje. ‘Hrvati u BiH i Njujorku imaju pravo glasa. To sam često problematizirao i pokušavao svesti u razumne razine, da se susjedna država ne kompromitira i ne ulazi u njen prostor. Ako tako mislite, trebalo bi mi zabraniti ulaz u BiH’, rekao je Milanović. Na pitanje zar nisu predsjednici BiH tri člana Predsjedništva BiH, Milanović je naveo kako svi građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. ‘Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam. To je politika koju nisam ja provodio, ali da je takva danas i da su to političke i formalno-pravne činjenice’, rekao je Milanović“.
Dakle, Hrvati u Subotici za Milanovića nisu „hrvatski svijet“, ali su, zauzvrat, oni u BiH i te kako neodvojivi prekogranični deo hrvatskog političkog naroda, tako da se on „na neki način“ može legalno i legitimno smatrati njihovim predsednikom.
Prva reakcija na ovu tvrdnju, koja se spontano i logično nameće, bila bi sarkastična: „Kakva doslednost“!!! Ali, valja biti oprezan. Uočena protivrečnost ne mora značiti da Milanović „na neki način“ nije u pravu.
U koordinatama postojeće kvadrature kruga pred kojom se nalazi hrvatska politika u odnosu prema Hrvatima u Srbiji i onima u BiH, a samim tim i Srbima u RS, a na čiju je nelagodu hrvatski predsednik isuviše otvoreno ukazao, Milanović je samo bio „na svoj način“ jasan, što je i dodatno politički obrazložio:
„Nejednakost konstitutivnih naroda (u BiH) predugo je neriješena. To je nepotrebno stvorilo unutarnje političke nestabilnosti i napetosti. Kako bi krenula naprijed, Bosni i Hercegovini potreban je odgovarajući institucionalni okvir za ‘podjelu vlasti’, zasnovan na načelima federalizma, decentralizacije i legitimne reprezentacije. Koncept konstitutivnih naroda često se pogrešno predstavlja kao zapreka jednakim pravima svih građana. Mnoga politička i pravna djelovanja mogu se osigurati bez odricanja od demokratskih prava i sloboda“.
Da je „na neki način predsednik Hrvata u BiH“ takao u same prenapregnute ganglije sadašnjih neodrživih međunacionalnih odnosa u FBiH, i to još pred palatom UN, pokazalo je hitro reagovanje nominalno hrvatskog predstavnika u tročlanom Predsedništvu BiH Željka Komšića, koji je, prema pisanju portala „Nacional“, ocenio „kako je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, izjavom da je i on predsjednik svim hrvatskim državljanima u BiH, a da to Komšić nije, nadišao i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, te je potom izgovorio i nekoliko uvreda na njegov račun.’To što sam čuo, to je vrhunac gluposti i anakronizma u regiji. Čak ni Vučić ne govori da je predsjednik svih Srba’, rekao je Komšić u izjavi za medije u BiH iz Njujorka, gdje je govorio na Općoj skupštini UN-a. Hrvatski predsjednik rekao je u utorak u Njujorku da je on predsjednik i građana Bosne i Hercegovine hrvatske narodnosti koji imaju i hrvatsko državljanstvo, te je komentirao upit koga Komšić predstavlja.’Komšić je ovdje došao kao jedan od članova Predsjedništva, ne znam uopće s kakvim mandatom i u čije ime govori, čak i da je predstavnik Hrvata… Ja sam rekao da sam predsjednik Hrvatske, predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa, na neki način, i onih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini’, dodavši da je to i ustavna kategorija. Komšić je pak dodao kako hrvatski predsjednik nastupa kao poglavica cijeloga naroda, a ne kao predsjednik jedne države, te ga je nazvao ‘čovjekom opasnih namjera ili pak šarlatanom opasnih namjera“.
Pominjući, u skladu sa svojom verbalnom delikatnošću, inače srodnom Milanovićevoj, njegovu navodnu glupost, Komšić se, svakako nenamerno, valjda prvi put do sada saglasio sa mišljenjem koje se moglo čuti i u beogradskim političkim krugovima, optuživši ga pritom da je veći nacionalista i od predsednika Srbije, što u negativnoj hijerarhiji Komšićevih predstava nikako nije mala stvar. Jer, i za Milanovića i za Komšića podjednako neprihvatljivo zalaganje za jedinstvo „srpskog sveta“, izgleda da čak ni za člana Predsedništva BiH „iz redova hrvatskog naroda“ (a ne „hrvatskog predstavnika“, kako on sam pojašnjava) ipak nije političko pretendovanje na upravljanje Srbima u BiH, što je, kao i Milanovićevo otpisivanje hrvatske manjine u Srbiji, posredno svedočanstvo o natpolitičkoj prirodi „srpskog sveta“.
To što dolazi sa neočekivane strane samo mu povećava specifičnu težinu. A i za to je, inicijalno, zaslužan Zoran Milanović, na čemu mu Srbi mogu biti zahvalni.
Ujedinjujuće antisrpstvo
Do koje je mere, inače, sve usamljeniji hrvatski jahač ideje integralnog „bosanstva“ Komšić opsesivno opterećen „opasnim namerama“ zvaničnika Beograda i Zagreba prema BiH svedoči i njegovo nervozno i neumesno poređenje po svemu sudeći korektnog bilateralnog susreta predsednika Srbije Vučića i hrvatskog premijera Plenkovića prilikom konferencije EU i država kandidata i pretendenata na Brdu kod Kranja sa svojevremenim dogovaranjima Miloševića i Tuđmana o budućnosti bivše centralne jugoslovenske republike, samo bez Tuđmanove famozne salvete.
Prema pisanju beogradskog dnevnika Danas, govoreći o Vučićevoj izjavi, koja je glasila da se „Srbija i Hrvatska slažu oko 90 odsto stvari kada je u pitanju BiH“, Komšić komentariše da su se isto tako slagali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman: „Ja mogu reći da su se i Milošević i Tuđman 90 odsto slagali kada je u pitanju BiH, pa znamo do čega je to dovelo. Postoji pitanje kojih je to deset odsto oko kojih se ne slažu. Izgleda da je BiH, mada smo mislili da je to vreme prošlo, već treću ili četvrtu deceniju glavno jelo na meniju Zagreba i Beograda. To sigurno nije nešto što je dobro za nas u BiH, ali vjerujte da nije dobro ni za Zagreb ni za Beograd“.
A s kim bi Plenković trebalo da razgovara o najvažnijim regionalnim pitanjima? Možda u tužnom trojnom formatu koji smo nedavno videli u Zagrebu, gde je mučeni Milanović bio prinuđen da primi predsednika posustale SDA Bakira Izetbegovića, uz prisustvo (i verovatno posredovanje) bivšeg hrvatskog predsednika i neumornog ponuđača savetodavnih usluga Stjepana Mesića, možda jedinog hrvatskog političara omraženijeg u Mostaru od Željka Komšića.
Hvala lepo, premijer je to prepustio predsedniku, pa je Milanović i tim uzaludnim i ispraznim činom zadužio Srbe, jer je i ova trilaterala, posle one koja je nedavno na marginama zasedanja Generalne skupštine UN okupila Mila Đukanovića, Željka Komšića i Vjosu Osmani, još jednom obelodanila i ogolila nereprezentativnost, prevaziđenost i neproduktivnost pokušaja da na bivšem jugoslovenskom prostoru nešto ozbiljnije postignu akteri i političke sledbe čiji je jedini zajednički ideološko-politički imenitelj antisrpstvo.
Šta još uopšte danas konkretno može doneti nedolično mešetarenje ostarelog Mesića, egzekutora jugoslovenske federacije, koji već godinama ubeđuje bosansko-hercegovačke Hrvate u to da im je glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb? Dok se istovremeno Milanović, kod koga je stari lisac odveo dezorijentisanog Izetbegovića, kao što se videlo, smatra „na neki način“ i predsednikom Hrvata iz BiH! Sve sedeći na Pantovčaku.
O čemu su se oni uopšte mogli saglasiti, sem u lamentiranju nad srpskom opasnošću, a i u tome teško da su sva trojica bili podjednako iskreno i u jednakoj meri zabrinuti?
Izetbegovića je Milanovićev kurtoazni kompliment da „nije jedini, već najveći predstavnik bošnjačkog naroda“ po svoj prilici mnogo manje obradovao, no što ga je oneraspoložila njegova zaključna poruka „da misli da je prostor za saradnju Hrvata i Bošnjaka veliki, ali da ne bi trebalo da bude na štetu Srba“.
Nešto slično je u novije vreme mogao (bar) zvanično da čuje i od moćnog prijatelja i kuma Redžepa Tajipa Erdogana, čoveka kome je njegov babo Alija navodno ostavio Bosnu u amanet, a što je u ovom trenutku eonima daleko od Demirelovog i Izetbegovićevog splitskog vezivanja barjaka za borbu protiv Srba. A ni onaj stijeg sa šahovnicom se, barem kad je o BiH reč, već poodavno ne vijori i ne uvezuje kao početkom devedestih u rukama, odnosno parolama, jednog Dalibora Brozovića…
***
Milanoviću nije lako. Kako zna i ume, on se koprca u stalnom kohabitacijskom klinču i žestokom verbalnom prepucavanju, neretko s one strane dobrog ukusa, sa premijerom Plenkovićem, kome instrumenti i mehanizam izvršne vlasti daju nemalu operativnu prednost u odnosu na predsednikova ustavom ograničena praktična ovlašćenja.
U nastojanju da se istovremeno prikaže kao moderan „europski“ političar koji vizijom nadilazi parohijalne i nacionalne tarabe, ali i kao dovoljno dobar, domoljubni Hrvat, kome je endemski zadat (bar) otklon od svega srpskog, a posebno Srbije i njenog vođstva, hrvatski predsednik u javnim iskazima meandrira na način koji ga navodi na to da neretko „lupi“ (izraz je njegov, u vezi sa „srpskim svetom“) ponešto iskreno i krajnje znakovito za razumevanje protivrečnosti u kojima i iz kojih se traži put za savremenu spoljnu, a osobito onu regionalnu politiku Hrvatske.
Paradoksalno, a donekle i ljudski simpatično, za ukupnu srpsku stvar takvi njegovi „lucidni“ momenti nehotično su, ali zato ne manje objektivno, mahom posredno i/ili potencijalno korisni. Uostalom, „put do istine vodi preko paradoksa“, poučava Oskar Vajld.
Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/Columbia University
autor:Darko Tanasković
